Milano je veliki grad, ali ipak premali za dvojicu. U Milanu je gazda ipak jedan, a to je Silvio Berlusconi! On je sa AC Milan napravio nešto što je proganjalo i dalje proganja Massima Morattia svih ovih godina, još od osamdesetih prošloga stoljeća.
Silvio je onako lepršavo, na prvi pogled jednostavno, stvorio takav klub koji je sa lakoćoom osvajao prvenstva Italije i tada Kupove šampiona i nabijao kompleks komšiji Morattiju.
Treba reći da je i Moratti imao uspjeha sa svojim Interom otkad je postao vlasnikom 1995. godine i to baš onako kako se razlikuje od Silvia. Naime, kupovao je redom najskuplje igrače potrošivši oko 300 miliona eura, odmah iza još jednog tajkuna Romana Abramoviča. Pa mu se i posrećilo u periodu 2006-2010.
U jednoj maloj čaršiji krajem rata lokalni klub svijetle tradicije preuzima kontraverzni lokalni biznismen, prepoznatljivog imidža kojeg široke sportske mase nazvaše Berluskoni.
Prijeratni istaknuti sportski radnik koji je proputovao čitav svijet, prisustvovao najvećim svjetskim sportskim događajima, omiljen u masama, autoritet među lokalnim biznismenima, omražen kod novokomponovanih sportskih radnika.
Malo pomalo klub je jačao kako igrački, tako organizacioni i materijalno. Berluskoni svojim znanjem, umijećem, poznanstvima, autoritetom i tada već stečenim ugledom doveo je klub do najjače lige. I ne samo to, nego i na sami vrh.
Osvojio je Kup i prvenstvo i umjesto u Evropu, zbog dobro znanih događaja u i oko NS BiH, klub počinje stagnirati.
Proslavu osvajanja Kupa, koju je organizovao i finansirao sam Berluskoni, još uvijek sa nostalgijom se sjećaju i prepričavaju istinski navijači kluba, koji su te noći džaba i kvalitetno jeli i pili.
Čitavo vrijeme uspona kluba iz pepela do gotovo UEFA kupova, Berluskoni je imao i jaku opoziciju u klubu sastavljenu od novokomponovanih tajkuna i kvazi sportskih radnika. Pošto su se uspjesi nizali nisu puno primjećivani u javnosti.
No posrtanjem kluba i ispadanjem u niži rang, opozija na čelu sa Moratijem jedva je dočekala da objasni svekolikoj sportskoj javnosti da Berluskoni i nije nešto posebno učinio i da je sve to bio više splet sretnih okolnosti nego sposobnosti Berluskonija.
Klub iste godine Morati vraća u najjaču ligu uz dosta finansijskih problema, jer je tek tada vidio koliko je za klub značio Berluskoni. Tako na proslavi povratka u najjaču ligu Morati ne dade ni marke za organizaciju.
Vidjevši da i pored ulaganja puno vlastitih sredstava, i truda u klub, okružen poltronima i dupelizcima, shvatio je koliko zaostaje za Berluskonijem.
Svi navijači i ljudi iz kluba, igrači su sve više primjećivali frustriranost Moratija likom i djelom Berluskonija, nego njegovu borbu za dobrobit kluba.
Tako Moratti čiji biznis je počeo da tone, a na vrata su kucale prinudne uprave i stečajni postupci bi prinuđen da iduću sezonu prepusti klub svojim saradnicima koji srozavaju ugled kluba koji nekoliko godina kasnije doživljava najteže dane u svojoj historiji.
(Svaka sličnost sa stvarnim likovima iz naše lokalne zbilje je namjerna.)