Ozbiljno sam se počeo baviti likom, djelom i historijskom ulogom Huseina-kapetana Gradaščevića nakon što sam na poziv Jasenka Muzaferije u funkciji ton majstora sa Teatrom “Total” radio na istoimenoj pozorišnoj predstavi po tekstu Fuada Tabaka, a u režiji Gordane Muzaferije. Čak sam imao tu priliku da s “Totalom” budem u Turskoj kao dio međudržavne kulturne razmjene kada nas je te 1996. primio i tadašnji gradonačelnik Istanbula R. Tyyip Erdogan. Istina igrali smo predstavu “Hasanaginica” jer bosanski heroj Gradaščević i nije bio primjeren jednoj ovakvoj kulturnoj razmjeni.
Ponašanje zvanične politike mog grada, kao i zvanične politike predstavnika bošnjačkog naroda na državnoj razini spram nekadašnjeg okupatora Turske, vjerovatno, 180 godina nakon njegove smrti dovodi do toga da se jedna od najvećih historijskih ličnosti u Bosni i Hercegovini danas “okreće u grobu”. Sljedbenici kulta ličnosti, lika i djela Tyyipa Erdogana kao u najbolje vrijeme posjeta Josipa Broza (na puno lošijoj organizacijskoj razini) Visoko su ostatku države prikazali kao slijepe sljedbenike AK Partije, “bratske Turske”. Treba znati da nismo svi mi u Visokom takvi, ali u isto vrijeme treba i poštovati način rada i političke vizije zvanične visočke politike kojoj je narod procentualno dao najviše glasova na prethodnim izborima. U svemu treba biti i oprezan, Visoko se deklarisalo, nadam se da su ovi zaljubljenici u tursku sadaku predvidjeli šta ako na općinskim, odnosno predsjedničkim izborima u martu i augustu ove godine dođe do promjene vlasti u Turskoj?
I tu se ja sjetim jednog svog prijatelja kojeg zaista smatram rijetkim iskrenim prijateljem koji mi jedne prilike nakon diskusije o aktuelnoj političkoj situaciji i mazohizmu spram “majke Turske” reče:
“Svaki sistem koji ne počiva na pravednosti u sebi nosi klicu vlastite propasti. Sve ono što ne voliš, ako je zaista zlo i naopako, propašće samo od sebe. Urušit će se unutra. Doživjet će imploziju. Zato ti ne treba ta ogromna količina jala kojom ponekad zračiš, a koja se sa strane može tendenciozno percepirati i kao bahiluk i kao nemoć.”
I zaista je tako, ali je nemoguće ne primjetiti svu tu zloupotrebljenu djecu na slikama kako mašu turskim zastavama i plješću kao u onim domaćim starinskim filmovima o drugu Titu. Nije tu više stvar o Turskoj i Erdoganu i poltronskom odnosu grada u kojem sam odrastao spram istih. Ovdje je stvar u tome kako je zapravo moguće da ima kuća u Visokom gdje je pet generacije služilo različitim režimima??? I vazda su isti i uvijek iz istih familija??? Isti su bili sluge Turcima do Berlinskog kongresa, a zatim su služili Austrougarima, pa onda Kralju i otadžbini, a malo zatim postadoše dijelom NDH, pa pružaše seksualne usluge Njemcima u poznatom visočkom “Plavom podrumu”, a već 1944. počeše se priključivati partizanima i naglo nakon rata podigoše neukusno veliki broj spomenika, koje vremenom sve ukloniše i polupaše. Ništa nije čudno i sasvim je izvjesno da ovim slijedom stvari za 40 godina potomci današnjih sluga režima simbolično macolama polupaju spomen obilježje ispred RTV Visoko.
Potpuno je poremećen sistem vrijednosti u današnjem Visokom. Nekako u isto vrijeme sa jednodnevnom okupacijom od strane braće Turaka kada se po Visokom mahalo turskim zastavama naspram bosanskih u omjeru 1:100, dešavala se i promocija knjige poezije Muhameda Bajrića koju su Erdoganovci odmah protumačili kao provokaciju, ali pri tome od svog sljepila spram kulta ličnosti jednog velikog svjetskog lidera i ne pimjetiše da između ta dva događaja u Visokom nema nikakve razlike, ako razumiju šta želim da kažem. Lokalno političko nafuravanje nakon pročitane knjige autora Huseyina Beslija i Omera Ozbaya – Rađanje lidera, naprosto je infantilno i svakome razumnom neprihvatljivo kao što je neprihvatljivo da antologijska knjiga o Visokom profesora Džajića još nema izdavača, nasuprot poezije Muhameda Bajrića. Rađanje lidera je jedna od najboljih biografija turskog premijera Redžepa Tajipa Erdoana. U ovoj knjizi autori pokušavaju dočarati da Tayyip Erdogan nije prekidao dijalog s narodom, koji je uspostavio tokom svoje predizborne kampanje i nastavljao se obračati pri svakom povodu. Svojim djelima pokazao je da stoji iza obećanja datih u predizbornoj kampanji. U svakoj prilici dokazao je da je bio za transparentnost. Nije bježao od polaganja računa, vjerovao je da će njegovi stavovi i držanje koje ispoljava u svojstvu političara promijeniti percepciju politike kod naroda i da će u ozbiljnoj mjeri uticati na njihov politički izbor. Dakle, sve suprotno lokalnoj visočkoj političkoj zbilji.
Visočki pokušaj oponašanja Erdogana nekako me najviše podsjeća na kino predstave u Visokom prije rata i to nedjeljom u onom dječijem terminu kada smo išli gledati Bruca Lee-a od 11.00sati. A onda kad izađemo iz kina svi smo se pod dojmom viđenog nafuravali da imamo iste vještine kao borac za pravdu i istinu Bruca Lee. Naravno i tu se radilo o pogrešnom nafuravanju na putu do kuće, kada te roditelji vrate u stvarnost i kažu ti da nisi ispisao zadaću koja je realnost, nasuprot fikciji viđenoj na filmu. U visočkoj političkoj zbilji ta zadaća i ta realnost naspram oponašanja lidera svjetkog kova je budžet. Taj budžet treba osvježiti i puniti realnim sredstvima nasuprot vanrednim sredstvima koja se u Visokom već tretiraju kao “sadaka”. U ozbiljnim općinama, gdje se ozbiljno pristupa izradi budžeta koji je osnovica za sve ostale priče, stavke poput donacija kao u slučaju Moštra, Prijekog i kamiona smećara se tretiraju kao vanredna sredstva, a ekonomska formula za veći, bolji i puniji budžet se ne traži na osnovu sumnjivih fakulteta, diploma i magistarskih radova najvećih potrošaća istog tog budžeta.
U konačnici, ako možemo izvući neki zaključak iz svega onda je to da Erdogan može komotno računati, ukoliko mu opet zabrane političko djelovanje, na politički azil kod svog turskog naroda u Moštru i Prijekom. Bit će ovo svakako interesantna godina, kako zbog izbora u našoj zemlji gdje se “veliki” brinu za svoje guzice, tako i zbog izbora u Turskoj nakon kojih ćemo znati da li je SDA Visoko izabrala pravu stranu i pravilno procijenila. A do tada, nije zgoreg prisjetiti se antologijskog dijaloga Huseina-kapetana Gradaščevića sa okupatorom tog vremena:
Digao si se protiv carskog dvora Husein-kapetane!?.
Jesam beglerbeže, jer ste zulum činili po Bosni! – odgovara Husein-kapetan.
A i fes ti smeta, šta imaš protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Husein-kapetane?
Nemam ništa, ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na našu bosnjačku, imam, beglerbeže!
Šta bošnjačku, i u Bosni ! Nema više Bosne, a neće biti ni Bošnjaka, Huseine, gineš za državu koja nikad nije ni postajala, niti će.
Ima Bosne beglerbeže i Bošnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bit će i poslije Vas.