Bijeli. Grubi. Tvrdi li su ovi zidovi. Koliko samo hladnoće imaju u sebi. Koliko samo tajni mojih kriju. Svaku suzu upili su, svaku bol sa mnom preživjeli su. Kad bi ti znao, ne bi mi vjerovao. Dođe mi trenutak kada osjetim najveću toplinu u ovom mom medi kojeg zovem „mali klempo“, kao da me on jedini može razumjeti. Noć bi bila okrutna, snovi oštri. Svi znaju za tebe, ali ti ne znaš za samoga sebe. Prošlost je jedan konac paukove mreže života, a svaki sljedeći dan ima više notu prošlosti. Sad bih ja tebi rekla sve. Ispričala sve. Ne bih mi vjerovao. Sigurno ne bi. Ne bi mogao shvatiti koliko tuge se krije u mojim zelenim očima, koliko razočaranosti i koliko nade, želje i borbe. Sve ću ja tebi ispričati. Znaš? Sigurna sam da mogu to, mogu ja, a ti bi mi svojm toplim pogledom dao snagu da nastavim kao što si mi davao snagu kada smo se prvi put gledali u oči, pričali. Samo ti, ja i opet ta četiri hladna zida. Tada su bila puna topline. Znaš ti zašto, samo ti i niko više. Ti, mali moj znaš… ne znaš ti zapravo zašto, ali ćeš saznati, shvatiti. Tako mora biti. Ovaj hladni decembar zna. Mraz se svako jutro poigrava sa mojim licem, mojim usnama koje su ispucale. Hmm… Nisu one činile grijeh, ne, zaista nisu, samo su išibane vjetrom tog jutra kao tvoje.
“sve nam se moglo desiti…
…vrijeme je nas razdvojilo”
Ta posebnost tvoja vidjela ti se prvoga dana. Koliko god nezaintersovana, ipak se vidjela iako si ti tvrdio drugačije. Znao si koliko i ja. Kako sam htjela da te sekunde kada su svi napustili ta četiri zida traju vječno. Vječno bih te mogla tako gledati, smireno pričati. Poljubila bih te i mazila sve dok ne svane zora. Ali ta zora ne bi svanula jer bih ja poželjela da ne svane, da ta noć traje zauvijek, samo da čuva ta četiri zida i spasi mene tuge, da mi mali sjaja u očima. Već dugo zelene oči ove nisu dobile notu radosti, malo sjaja kako bi blistale. Ti si im to podario. Sad te mrzim. Sigurno to znaš već. Ne mrzim te u pravom smislu te riječi, samo mi je draže to tebi reći. Lakše je srcu mome. Vrijeme je nas razdvojlo, ali spojit će, to ti obećavam, samo treba vremena. Treba vremena da nam se pogledi uklope, kilometri spoje, duše shvate šta žele. Mi to znamo, ali one ne znaju. Ti sporedni čitaoče, dopusti njemu da se pronađe, bit će vremena i za tebe.