Vrlo je teško započeti priču sa vama o vama kao sa bilo kojim bendom, jer više od toga što stvarate muziku, vi stvarate poeziju, priču, pjevate život? Koliko je muzički izraz dovoljan da Goribor kaže sve ono što ima, a da pri tome to ne bude osakaćeno?
Pošto govorimo u okvirima koliko muzika plus poezija mogu da dopru do nekih bitnih pitanja i emocija, a i generalno, koliko je čovjek sposoban da izrazi svoju bit koristeći bilo koju od poznatih formi, količina osakaćenosti je srazmjerna subjektivnom doživljaju svijeta i života. Ponekad, nekih četiri minute muzike mogu da ostave više posljedica nego tomovi knjiga ili sati filmova. Hoću reći da ako nešto dobro padne na adekvatno tlo, bez obzira o čemu se radi (muzika, slika, razgovor, gest, osmijeh u pravom trenutku…), desiće se dovoljno magije da se čovjek ne osjeća kao izgubljena budala…
U vašem slučaju, vi jeste to što jeste upravo zbog takvog spoja muzike i poezije. Međutim, rijetka je pojava da nekom muzičaru uzmeš tekst iz pjesme, i da ona više apsolutno ne može da živi. Vi ste uspjeli napraviti taj neraskidivi spoj, ali koliko se danas, generalno, posvećuje pažnje tekstovima pjesama?
Meni je lično tekst pjesme jako bitan, ono o čemu rječii govore, muzika podržava i nadograđuje. Trudimo se da nijedan zvuk, kao nijedan stih ili riječ, ne budu tu samo da bi nešto popunilii ili premostili. Sve je u funkciji cjeline…
Pored umjetničkog angažmana u Goriboru, izbacuješ i svoje zbirke poezije. Ima li razlike u pravljenju pjesama za bend i za knjigu? Da li unaprijed znaš šta će čemu pripadati ili se odluka desi kasnije?
Nema pravila, ponekad muzika aktivira riječi i obrnuto…Bitno je da je sve tu s razlogom…
Ono o čemu pjevaš su duboke i iskrene boli jednog pojedinca. Boli koje zadese rijetke, a ti rijetki rijetko na tako krajnje iskren način govore o njima. Hrabrost i vjera u moć tvoje riječi ili te jednostavno ne zanima šta će drugi misliti?
Svaki čovjek ima svoju ulogu u životu. Moja uloga je da budem iskren pjesnik, pisac, muzičar (po mogućnosti i čovjek) kao što su bili i jesu oni koje ja gledam, čitam, slušam. Pripadam tom procentu populacije na ovoj planeti i trudim se da radim to što radim najbolje moguće…
Nema tu mnogo balkanske priče, uskolokalnih problema naše sredine, dnevne politike i želje za revolucijom. Samo ona priča koja se dešava pojedincima bez obzira na to gdje se oni nalazili. Ipak, šta misliš o novom valu mladih „revolucionarnih“ muzičara, koji sve više za temu uzimaju socio-ekonmske probleme naših nemirnih država i buntovno pjevaju o tome?
Dok god je povod isparavan a to je – Mene ovo, šta god da je, uznemirava i neću da ćutim-nemam ništa protiv. Treba postavljati pitanja, treba locirati žarišta, treba reagovati, treba biti prisutan i živ… Muzika, naročito u tim razvojnim godinama, je idealna za početak građenja samostalne ličnosti. Nije nikakav garanat da će to na kraju i postati, ali kao obavezna faza, buntovništvo je neminovno…
S obzirom na to da ste osnovani u Boru, zanimljivo je da je za Goribor sve počelo u drugoj zemlji, u Hrvatskoj, pa i danas se priča prilično progresivno nastavlja upravo tamo. Šta misliš zbog čega u Srbiji niste tako dobro prihvaćeni, a domaći ste bend?
To pitanje nas prati od pojavljivanja na, da se tako izrazim, javnu, zvaničnu scenu. Mislim da smo sada pristojno prihvaćeni i da u odnosu na te početne dane, kada je uglavnom sve interesovanje dolazilo iz Hrvatske, scena, takva kakva je, u Srbiji zna za nas i prihvata nas taman koliko treba….
Iza vas je put od benda koji je zauzimao posljednje mjesto na muzičkim takmičarskim festivalama do benda koji već lagano nalazi svoje mjesto u muzičkim enciklopedijama. Rad, red i disciplina, ili sreća?
Mislim da je ključno bilo to što nikad nisam, od dana kada sam napisao prvu pjesmu, prestao da pišem i sviram. Bez obzira što se spolja ništa nije dešavalo, zadovoljstvo i potreba za pisanjem i sviranjem nisu prestajali. Radio sam to i još kada bi neko od ortaka upao (Peđa, Piti) pa skockali stvar za jedno popodne, zadovoljstvu nije bilo kraja… I naravno, kada ste samim procesom zadovoljni, već ste u plusu. To što se kasnije desilo u Puli, može se gledati kao karmička nagrada za ludu vjeru i upornost, a može biti i čista sreća poslata od bluz Bogova.
Od početka priče u bendu ste ti i Željko Ljubić. Ostali članovi dolaze i odlaze. Ipak, da baza benda ode, pri tome prije svega mislim na tebe, teško da bi Goribor više imao smisla. Koliko je to prednost/mana svih bendova koji imaju snažnog frontmena koji s vremenom postane sinonim za sam bend?
Pa mislim da je u pitanju i odgovor…
Nedavno je izašao vaš novi singl „Jureći ljubav“. I dalje Goribor, i dalje ta energija, ali nekako kao da se ova stvar jednostavnije upija od prethodnih pjesama? Šta možemo očekivati od novog albuma?
Pošto naši albumi ocrtavaju životne faze u koji ma smo dok ih radimo, može se očekivati neka vrsta svođenja računa za ovih 40 godina života. Lično sam mnogo mirniji, opušteniji, a u isto vrijeme preumoran od očigledne i neizbježne banalizacije svega što diše, tako da napetost i izazovi života ne prestaju, samo se stečena otpornost i pozicija, pretvara u cd ili knjigu, a ne u strah i bježanje…
Sarajevska publika imat će priliku uživo vas gledati 7. marta. Šta poslije toga, imate li već isplanirano ovo ljeto, gdje će vas ljudi moći slušati?
Ah, tu je internet i biće sve blagovremeno objavljeno. Ako sve bude okej, biće nas dovoljno…
Federalna.ba/Hilma Unkić/Visoko.co.ba
{youtube}MuOteVxIm1s{/youtube}