Tuga obuzme čovjeka kad utvrdi da je veliki dio spomenika oboren, a mnogi nestali promiojenili mjesto i namjenu, jedni veoma davno oboreni, odnešeni, polupani, a onda podosta razabrani. Srećom pa je bilo svjesnih i zahvaljujući njima, pa je staro groblje ograđeno dobrom ogradom, a zemljišre očišćeno izgrabljeno i dovedeno nekom stanju koje odgovara kulturnim narodima, parkovima u kojim se diše punim plučima u gradu. Malo je prostora u Visokom bilo uređeno kao staro visočko groblje, jer je to mogao učiniti samo onaj što poštuje umrle kojim treba sjećanje i poštovanje. Nije bilo ni jedne porodice u Visokom koja nije imala nekoga svoga.
Vojnik Pajić Rade služi u Visoko 1954. g.
Ime starog Visočanina nisam uspio naći, ali se vidi da je poticao iz bogate porodice jer mu je mezar bio tvrdo urađen, betonskim temeljima da traje dosta dugo, a evo i traje.
Rade je očito bio dosta opterečen vojskom, pa je vjerovatno bježao iz kasarne i provodio dosta vremena između nišana, u dokolici džepnim nožićem pisao po nišanu od veoma kvalitetnog pješčara. Ako je Rade i danas živ onda ima jedan nadgrobni spomenik i svoje ime upisano na ovom mezaru u Visokom, a ako nije onda je Rade jedan od rijetkih ljudi koji danas ima dva sjećanja na život, ovaj visočki i onaj negdje tamo gdje je skončao svoj život. E, moj Rade ti osta u Visokom kao osoba koja je bila na mezaru starog Visočanina, a da mu nisi smetao, njemu ni njegovoj rodbini. I danas kad nema vojske u kasarni ti si na straži starog Visočanina.
U groblju ima još dosta interesantnih “priča”, doći će vrijeme da se o njima još progovori, ako nišani ostanu na svojim mjestima. Polahko nestaju od nebrige i vremena.