Nemam nikakvih sentimenata ni prema jednoj političkoj opciji, ali kao zabrinuti građanin i posmatrač naše političke scene njenih aktera, moram se naglas upitati: Da li na sceni imamo jednoumlje protiv kojeg smo se tako zdušno borili devedesetih godina? Danas one iste partije, koje su nas ubjeđivale da se trebamo boriti protiv jednoumlja i tiranije putem svojih kadrovika i sitnih interesđija, ponovo vraćaju jednoumlje u naš život. Jednoumlje između ostalog podrazumijeva jednako kolektivno ili grupno mišljenje širih narodih masa koje je identično sa stavovima vlasti, bez mogućnosti bilo kakve kritike, i iznošenja različitog mišljenja ili stava.
Sasvim je razumljivo i normalno da građani: u državi za čovjeka, u kojoj narod sve zna, da kad danas djeca u školama uče o osnovama demokracije i kad nam političke elite kroz svoje isprazne političke programe u vrijeme predizbornih kampanja govore o vladavini zakona, državi ravnopravnih građana u kojoj ćemo imati svi jednaka prava, u kojoj ćemo moći slobodno misliti i govoriti, pravo da javno kažemo da u dvadeset i prvom vijeku nemamo osnovnih uslova za život dostojnog čovjeka tj. nemamo kanalizaciju, vodu, put, rasvjetu, da ne nabrajam još neke sadržaje koji su sasvim normalne u zemljama EU kojoj i mi težimo, da današnja omladina nema perspektivu u ovoj državi, da nas je više od pola miliona ne zaposlenih, da nemamo gotovo nikakvu zdravstvenu i socialnu zaštitu, da posao mogu dobiti samo podobni i članovi vladajućih političkih elita itd., govore o svojim problemima i potrebama. To je normalno za sve osim za samozvane reformatore, samozvane novopečene lidere i kupljene hizmečare.
To smeta našim vlastodršcima koji su postali sami sebi svrha. Vlastodršci ne biraju sredstva kako bi zabranili ili makar onemogućili javno iznošenje kritike koja je prije svega usmjerena radi općeg interesa i popravljanja, ako je to ikako moguće stanja u kojem se nalazimo. Danas, ako iko pokuša da javno ukaže na probleme koji su evidentni koje svi vidimo biva sataniziran na različite načine.
Posebno je zabrinjavajuće što u toj satanizaciji i gušenju slobodne misli učestvuju i pojedini „nezavsni mediji“ koji su već odavno postali teret za čestitu novinarsku profesiju.
Mogu shvatiti da se kritiziraju političari koji sudjeluju u političkom životu, ali ne mogu shvatiti danas u vremenu demokracije da se omalovažavaju građani koji iznose probleme koji ih tište, i onemogućavaju normalan život i rad građana. Od svega je još žalosnije kad su oni, koji brane vlast za samo njima poznatu cijenu svakodnevno izloženi istim problemima i nedaćama.
Zašto vlastima smeta kritika i iznošenje drugačijeg mišljanja? Zato što otkriva njihovo neznanje, njihovu nesposobnost da nešto promjene i urade, njihove talove i taldžije, odnosno boli ih istina koja se zataškati i sakriti ne može, bez obzira na sve pokušaje i metode koje koriste za njeno zataškavanje i sakrivanje.
Međutim, naši lokalni vlastodršci, njihovi kupljeni hizmečari zaboravljaju na historijske činjenice, koje su i njima i nama ibret da tiranija i jednoumlje imaju svoj kraj. Kraj nastupa kad to sve dođe do jednog vrhunca kada narod to više ne može da trpi, a to je vrijeme je sve bliže. Blizu je ako Bog da i kraj svih koji u svom djelovanju koriste autokratske metode da bi putem vlasti ostvarili svoje lične interese, a svakako s njima dolazi i kraj njihovim hizmečarima.