Da, bila je jako pametna, bila je oličenje poštenja, bila je apsolutno savršen prijatelj. Bila je neko ko je uvijek tu, za koga znaš kada okreneš njen broj da će se javiti.
Iako je teško shvatiti da prijateljstvo traje onoliko dugo samo koliko mu damo prostora da traje, čovjek čini sve da ga održi, jer je ovisan njegov opstanak o njemu.
Nevinošću dječijeg srca kada se prijateljstvo započne iskreno s dječijom ljubavlju, ono će uvijek trajati bez obzira na održavanje komunikacije. Trajat će tako snažno da će ga te osobe čuti, svaki dan, svaku noć, kada zapnu, kad su u depresiji, kad su tužne, kad su same u ćošku života, stjerane u kut. Čut će šapat prijateljstva, jednostavno će ga čuti. Kada se zagledaju kroz prozor koji pokriva maglovita stora ipak će je vidjeti, znat će da je vani i da je tu uvijek.
A kada odlučiš da neke stvari ne želiš da čuvaš za sebe, da neke stvari ne možeš da dijeliš samo sa jednom osobom koja sebi sama nanosi zlo, moraš da reaguješ.
Voljela bih njen problem nazvati neželjena životna droga!
Onog momenta kada ju je ubrizgala ispod alejskog bagrema, znala sam da će je slijediti samo problemi. Znala sam kada je taj neočekivani narkotik prošao kroz njene vene, znala sam da će tu ostati, znala sam da će njeno srce zakovati.
Lahko i milostivo je to njeno srce, da ga svako može dirnuti iako je unutar čvrstog tijela i stava.
Iako je mislila da je sama, ipak svaka njena ovisna suza koja je prolivena je bila i moja suza, bila je i moja bol i moja droga! Svaki njen užitk je bio i moj užitak, njen osmijeh moja sreća.
Molila sam je da korača pločnikom, ona je izabrala uže, svaki put kada sam je usmjeravala da se popne na trotoar ona je u inat išla sredinom ceste.
Te loše odluke su je činile većim ovisnikom. Činile su da joj soba bude zatvor, zatvor bez prozora, zatvor bez svjetla, samo zidovi. Sama je sebe u nju zatvarala i mislila da je rješenje svakog problema, ako se sklupća tu na krevetu u toj tamnoj sobi, mislila je da ako dobije novu dozu, tj. novu šansu da će njena ovisnost biti podnošljiva.
E, puste želje da me pusti tu da s njom bolujem. Ključ je držala samo za sebe.
Fantazija koja je prolazila njenom glavom je bila samo njena, da kažem da ju je umišljala, nije, dijelila ju je s svojom drogom, dijelila je svaku riječ. Svaka misao izazvana nabojem droge u njoj je rasla i cvjetala i stvarala svoj svijet u njenoj duši. Njena duša postala je dvolična, dvolična iz razloga jer je na pola bila njena, a drugu polovicu je droga uzela sebi.
A sad, sad je u životnoj sobi, zaključana debelim ključem, onaj njen više nije od koristi, drugi imaju deblji ključ, jača vrata. Oni koji su joj branili taj otrov, oni koji su zadnji atom svoje snage davali za njen osmijeh.
Lijepo bi bilo da razumije tu brigu, u stvari ne znam da li razumije, mene više nema pored nje. Odbacila me jer sam joj pokušala oduzeti posljednji šut. Tu je vjerovatno i dalje u gradu, sama sa sobom, sama u svojim mislima.
Iako bih dala sve da je makar u hodu vidim, preko nekog začaranog ogledala makar da joj leđa vidim.
Šta sam trebala da uradim, jesam li trebala da joj uzmem taj šut, jesam li pravilno postupila, jesam li trebala tako uraditi?, pitam se i danas.
Moram da shvatim da je unatoč svemu birala svoj put, svjesno i željeno, ja ću biti tu čekati na poziv, ako se sjeti u dubiozi i adrenalinu, naletu droge u venama da ipak postojim i da joj želim samo najbolje.
I sad pogledam u telefon, znam da će jednog dana da zazvoni, pisat će njeno ime, ja ću se javiti, ona će biti dobro, imat će svoj osmijeh na licu, bit će zdrava, drogu je prebolila i krenula je dalje. Sada samo mogu da zamišljam i vjerujem da sama sebi želi dobro i da će se skinuti s tog otrova, koji joj je do sada pojeo sve, pojeo joj je ime i prezime, obraz i postojanje, a ipak ga je s čežnjom i željom ubrizgavala. Ti koja si uvijek bila tu, bez pitanja da li trebaš biti, ti koja si moj dan činila vedrim i toplim sad si tako daleko. Fališ mi u svakom napravljenom koraku…