Od rođenja sam morala da shvatim situaciju u kojoj se moj brat nalazi. Imam brata sa posebnim potrebama i nikada se nisam postidila zbog njega, njegovog izgleda i sve što je vezano za njegovu bolest. Moj brat ima 20 godina i nije tako rođen nego je ne pažnjom doktora se razbolio. Naravno, to se teško prihvatilo ali je imao najveću podršku od strand roditelja.
Nije mogao hodati, pričati, ništa nije razumio.
Roditelji su se borili svakog trenutka da prohoda da ne ostaje u kolicima čitav život. I hvala Bogu prohodao je. Nikada nisam vidjela sretnije roditelje nego onog trenutka kada je moj heroj prohodao.
Njihova nada za ozdravljenjem se povećala, nijednog trenutka nisu željeli odustati. Ti prvi koraci su bili najteži za sve. Ta njegova želja da hoda od čoska do čoska, puno je značila svima. Prvi koraci, prvo padanje pa ponovno ustajanje na noge bilo je nešta što nam je svima značilo. Ali i dalje zbog nesigurnosti uvijek je neko bio uz njega.
Nisam imala priliku da provodim vrijeme na polju sa prijateljima kao ostala djeca, uz dogovor sa majkom i obavezama kod kuće morala sam dosta vremena da provodim sa bratom jer su roditelji mnogo radili. Ali nikada se nisam ljutila na njih, nikada nisam odbijala taj zadatak. Nekako mi je bill zabavno sa bratom, sve te igračkice koje bi on rastavio a ja ponovo sastavila, pa onda dijeljenje slatkiša koje bi nam majka ili babo kupovali. Sve mi je to bilo najljepše jer sam provodila vrijeme sa bratom.
Niko nije mogao da razumije zašto sam uživala u tim trenutcima ali vjerovatno je to bila ljubav između brata i sestre zbog koje smo postali tako povezani. Kada god smo bili razdvojeni par dana uvijek bi zaplakala u tim trenutcima u kojim mi treba on, u onim odredjenim satima kada bi se igrali zajedno. Uvijek bi osjećala neku prazninu.
Danas kada me pitaju da li se stidim svog brata. Ponosno odgovaram NE. Na njega sam ponosna, on je moja jedina nada u životu.