Ja sam u školi učio francuski jezik, pod stranim jezikom. U osnovnoj mi predavala Sabaheta, a u srednjoj Jazo i Bećar. Simpatičan jezik, sa teškom gramatikom. Sudbina i interesovanje me odvuklo da sam za sebe, Božijom pomoći, naučim engleski jezik i na njemu hajrujem godinama. Propao je čovjek koji ne iskoristi znanje koje mu Bog podari.
Ja sam čovjek, koji vjeruje u Boga, i pripadam islamskoj vjeri, što znači da sam musliman, odnosno trudim se biti musliman, a tako se trudim i biti vjernik. Nije dovoljno samo vjerovati, mora se djelima očitovati vjerovanje, isto kao što nije dovoljno samo znati učiti u Kur'anu, već je potrebno i imati neko drugo prakično korisno znanje za sebe i zajednicu općenito. Islam je srednji put, na desnoj strani je vjera, a na lijevoj materijalni dunjaluk, mora se dobro paziti na ravnotežu.
Neki dan se desio jedan događaj, u Francuskoj, u kojem su neka dva lika, koje mediji nazivaju islamskim teroristima, militantima, al-kaidom, u kojem su oni pobili 12 ljudi, jer su u proteklom periodu ti ljudi, karikaturisti, ismijavali islam i poslanika Muhammeda a.s. U istom tom ranijem periodu, i onaj Danski karikaturista je napravio grešku, kao i ovi Francuzi. O kakvoj greški se radi kod ovih karikaturista, iznijet ću ispod svoje mišljenje.
Dakle, Francuzi i Danci su katolici, odnosno krščani, to jeste, vjeruju u Boga, Isusa kao poslanika, mesiju. Upitno je koliko su vjernici, a još upitnije koliko su praktični vjernici. Većina stanovnika ovih zemlja, i svih ostalih koji se zalažu sa apsolutnu slobodu izražavanja, su napravili kardinalnu grešku, a to je da nisu povukli liniju između subjekata šale i satire, kao i parodije. Kakva je to linija, i šta ona razdvaja. Po mom skromnom mišljenju, ne smeta mi da se šprdaju sa ljudima, običnim ljudima, političarima, službenicima raznim, pa čak i vjere, religije, da se šprdaju sa ljudskim glupim faktorom koji se može naći u svakoj društvenoj sferi života, ali problem nastaje kada se počnete šprdati sa onom linijom koja vodi do suptilnih ubjeđenja kod ljudi, a to je njihova intimna vjera, Bog, poslanici i svi istaknuti i dokazani dobri ljudi koji su se desili u historiji religije i aktualne zbilje.
Ja se ne slažem sa konceptom svetog trojstva, ali se ne šprdam sa tim i gledam na kršćane kao osobe koje žele da vjeruju, koji vjeruju, i između kojih je veoma mala razlika sa ostalim vjernicima, ali ima razlike. Ne šprdam se sa Budistima, iako štuju kip, a kip završio karijeru davnih dana, ali se ne šprdam sa njima jer mislim da i među njima ima dobrih ljudi, vjernika, ali ima razlike, male. Ne šprdam se sa hindusima, iako mi je totalno nejasno što će im one nake božice, onaj lik sa slonovom glavom i puno ruku, ali se ne šprdam sa njima, sa ljudima, iako mi je žao što su poprilično skrenuli. Ne slažem sa sa njihovim nekim konceptima religije koju praktikuju, ali se ne šprdam sa njima, jer i ja sam do neki dan bio neka vrsta zabludjelog mladića. To isto važi i za ostale, ateiste, agnostike, sve vrste nekih sljedbenika derivata nekih religija ili pokreta.
Karikaturisti su, namjerno, ili ne, nije ni bitno sada, otišli preko linije, i da bi se šprdali sa nekim zaluđenim sljedbenicima religija, počeli se šprdati sa poslanicima. Uzet ću sebe za primjer. Ja volim poslanika Muhameda a.s. i nastojim koliko je god moguće da slijedim njegov put, kao muslimana i čovjeka. I sada, da meni neko dođe i počne se šprdati sa njim, to je meni ravno šprdanju sa mojim ocem ili majkom, i naravno da bih mu rekao da prestane. Ako ne bi prestao, ja bih se udaljio iz njegovog društva, i prekrižio bih ga sve dok on ne bi došao sebi. A ako ne dođe sebi, ostao bi prekrižen kod mene za sva vremena, što ne znači da mu ne bih pomogao kada bih mogao, jer mi tako vjera nalaže.
Ne bih ga ubio, osim ako on ne bi krenuo mene da ubije, ne bih ga izmlatio, već bi samo se udaljio, da ne moram trpiti uvrede, i registrovao bih ga kao šupka. Tako ja razmišljam, i mislim da je tako u redu, jer ako te neko vrijeđa, to samo govori o njemu, i tvoja reakcija je najbolja da ga ostaviš u tom elementu, ali ga ipak moraš pratiti, jer kod nas vrijeđanja vrlo prerastu u fizičko omalovažavanje, pa čak i rat, što smo imali direktnu priliki da iskusimo na svojoj koži nedavno.
Šprdati se sa poslanicima nije adekvatno, i mora biti zabranjeno, jer su to plemeniti ljudi, i oni sami nisu odgovorni za svoje sljedbenike, iako su oni sami osjećali tugu i žalost zbog tadašnjih ponašanja i razmišljanja svojih sljedbenika. Ali svako svoj račun na kraju plača, nešto poput Slovenaca.
Šprdati se sa političkim partijama i njihovim liderima, to je sasvim ok, jer su oni proizvod čovjeka, a ne Boga. U jednom dijalogu, jedan sagovornik koji inače glasa za SDA, i uvijek će glasati kao i Mirza Hatić, meni priznaje manjkavosti SDA politike i ponašanja, ali mi ist kaže da mu ne diram Aliju Izetbegovića, jer je on neka vrsta svetinje za Bošnjaka SDA orijentacije. Isto tako mi jedan kaže da je njemu Zlatko Lagumdžija vrh, drugi se kune u Fahru, i tako dalje. Kod nekih Srba je Karadžić i Mladić heroj, kod nekih je Tudžman i ostali koji su poznati po zločinačkim idejama koje su sproveli u djelo na nevinim civilima. Ko je kriminalac, šta ću mu ja, to je i tako jeste. Sa njima i njihovim sljedbenicima se čovjek može šprdati, jer se bave dunjalučkim zanimacijama od lične koristi. Ali sve u granicama. U svemu se mora imati mjera, pa čak i u šprdanju loših ljudi, jer iza njih stoje loši mali ljudi, koji ti mogu nanijeti štetu, jer nije ovo Jugoslavija da svi svakoga uvijek prate, pa se na vakat primijeti, uprati i spriječi šteta. Ne treba se bojati, ali treba biti na oprezu i spreman na odbranu.
Dakle, nisam ja budala, jesam možda lakomislen nekada, ali budala nisam. Razumijem razliku između ismijavanja budala, i ismijavanja svetosti, jer nije nama svima isto sveto, i moraš biti dobro pažljiv šta ćeš kome staviti na pladanj šale ili parodije, ili satire, jer ako pogriješiš, onda je kasno. Ovi što su poubijani, su jednostavno dali sebi previše slobode, i šprdali se sa svetinjama da bi preko toga dobili pažnju svijeta i onih sa kojima su se u stvari trebali šprdati, a to su konzumenti religije na pogrešan način. Pogrešan način konzumiranja bilo koje ideologije, od religije, demokratije, ljudskih prava svakakvih pod sekularizmom i liberlizmom, koje se konzumiraju ii prakticiraju, a potom apliciraju invazijama na zemlje u kojima se napravi razdor i belaj, pa se onda tu rađaju razne radikalne skupine, koje na kraju sebe zovu islamskom državom, izraelskom državom, NATO-m, i čime sve ne.
Nisam ja ni Charlie, ni terorista, ni radikal, ni budala, i vidim šta je plodno tlo kod muslimana, da se na njemu posije razdor, neobrazovanost, nasilje. Plodno tlo je u stvari zapušteno tlo muslimana svijeta, koje je sada podijeljeno na hedonističke naftne monarhije, raznorazne države koje su se maloprije skinule sa autokratija nekim famoznim islamskim proljećem, i onda dobile nove manje skupine radikala koje su unijele još veći razdor i probleme u te države, sirotinjske države koje naftni hedonisti i radikalni megafoni vrbuju da rade ili ratuju, ovisno na koji oglas se jave. Kada uzmemo u obzir da je cionistički pokretu u svijetu, nejveća tvornica smutnje, podvala, onda jednostavno možemo sumnjati u svaku terorističku akciju koju navodni muslimani sprovedu, jer se sve zna, ali se pusti da se desi, jer ima velika korist od toga. To je ono što je Karadžić pokušavao da nametne, da smo mi sami sebi napravili Markale, da bi dobili naklonosti zapada i udare iz zraka, odnosno podršku da oslobodimo državu od četnika i ostale gamadi. Ovo je sada još perfidnija taktika, da pustiš da urade, pa onda na tom zločinu i kolateralnohj šteti u manjim ljudskim žrtvama dalje siješ svoju propagandu zla.
Uzrok svega ovoga što se dešava muslimanima na svijetu, jeste neobrazovanost, licemjerstvo, pasivnost, sebičnost, i na tim promašajima cionisti i ostali njihovi saučesnici, grade svoju imperiju propagande, uticaja, politike zaglupi-zavadi-pa vladaj. Tužno je to da neka normalna osoba, musliman ili muslimanka, koji žive na zapadu, i koji su se sasvim normalno inkorporirali u taj svijet, praktikujući svoju vjeru, i uspješno koristiti blagodati naprednog zapada u onom pozitivnom smislu, će biti predmet osvete nekih kršćanskih radikala koji će htjeti da se osvete zbog toga što su ove neke budaletine radile i ubijale.
Licemjerno je to što se muslimani biju između sebe, i to u samom dvorištu Izraela, i dok se ubijaju navode primjer Izraela koji ubija Palestince u komentarima oko dešavanja u Evropi. Licemjerno je to što neko ubije nekog, jer je taj neko na neki glupi način ismijavao poslanika, a može se na puno više normalnih načina reagirati na takvo ponašanje, onako kako je sam poslanik reagirao za svog života. Licemjerno je ukazivati na razlog lošeg stanja muslimana u svijetu zbog nedostatka vođe, halife, kada muslimani imaju najboljeg vođu, imaju Kur'an, imaju sunnet poslanika, taj najljepši vodić kroz život, i odnose među ljudima. Muslimanima ne treba halifa, svaki musliman bi trebao biti halifa u svojoj kući, i tako nastupati u društvu, da se dovede do jedinstva, pomaganja, obrazovanja, uređivanja društva u svakom smislu.
Kakvi to muslimani žive u Visokom, kada nisu u stanju očistiti ulice i pločnike od 15 cm snijega, kada sela nemaju vodu, kada škole nemaju budućnost da djecu uče da budu spremni da rade, kada se dijele na više frakcija nego cijeli ummet. Kakvi to muslimani žive u Visokom kada su oni komunisti zapošljavali 7500 ljudi, i planirali za sve, a ovi sada nisu u stanju ni u općini da zaposle svoje koje imaju na nepotističkom čekanju. Jesam li ja sada neprijatelj vlasti ovdje, hoće li neko mene staviti na crnu listu, hoće li mene napasti neki radikal vjerski ili politički.
Kako će muslimani napredovati kada sami ne misle svojom glavom, kao osnovnim imperativom. Svako može biti daija, imam, reis, halifa, predsjednik, direktor, i ovakvih primjera imamo u Visoko, i u cijelom svijetu. Kako da se pokrene na bolje, kada nema ko, kada neće niko, kada se čeka halifa, neka reinkarnacija nekog uspješnog vođe, direktora, predsjednika, daije.
Od stare slave se ne živi, a od čekanja na Mehdija se gubi aktualna bitka na dunjaluku, zapostavio se onaj potrebni dunjaluk, a pasivna vjera i mozak se pustili na pašu. Ja nisam Charlie, ja ne ismijavam svetosti, već gluposti. Čovjek je živ dok uči, i uči dok je živ, a čovjek koji ne uči je glup i opasan, jer mu u tu prazninu u glavi svako može staviti svašta, pa čak i oružje. Prazan um je šejtanovo igralište, a znanje bez pozitivne prakse je samo tovar na magarcu.
Dok ovo pišem, vidim da su ove radikalne spodobe „šehidile“, da se dešavaju nove talačke krize, ubistva, napadi na džamije, da jedno zlo i glupost rađa novo, i da uvijek kolateralna šteta bude nevini svijet.
Ja nisam Charlie, ali nisam ni radikal, ni budala. Isto kao što ima profanisanje religije, korištenje iste u sve i svašta što joj ne dolikuje, tako ima i profanisanje sloboda, jer sloboda koja prelazi u slobodu vrijeđanja i ismijavanja svetinje, onda to više nije sloboda, to je izazivanje transformacije slobode u nešto što postaje robovanje glupostima ljudskog roda. To je pad na ispitu osnovnog odgoja, i morala porodice, društva i svakog čovjeka ponaosob.