Odavno nisam čekao neki film kao što je to slučaj sa ‘Houston, we have a problem’, dokumentarno-fikcijsko ostvarenje mladog reditelja iz Slovenije Žige Virca.
Prvo zbog teme: dodirnuo je nešto iz prošlosti o čemu se, uglavnom, nagađalo, a tiče se fascinacija i praksi letenja svemirom. U pedesetim godinama prošlog stoljeća između tadašnjeg Sovjetskog saveza i (još uvijek živih) Sjedinjenih Američkih Država trajala je trka oko toga ko će prije poslati čovjeka u svemir.
U trku se, na neki način, htjela uključiti i “treća strana.” Poslovično radoznali Josip Broz Tito je, kažu, također bio fasciniran mogućnošću da čovjek ode u kosmos, i provjeri postoje li kakvi susjedi na ostalim planetama. Rečeno – učinjeno: grupa inženjera je krenula razvijati svemirski program, i to prema nacrtima koje je iza sebe ostavio fascinantni lik.
Riječ je o Hermanu Potočniku – Noordungu (1892. – 1927.) protogeniju i slovenačkom raketnom inženjeru, rođenom u Puli. Noordung, što je njegov nadimak, a vjerovatno dolazi od kovanice sastavljene od dva pojma “no” i “ordnung”. Dakle, riječi “ne” i “poredak”, “sistem”, što bi bio prijevod drugog termina s njemačkog. Potočnik, jedna od najvažnijih figura pionirske epohe u kosmonautici je malo prije smrti dovršio knjigu “Problem vožnje svemirom”, koju je možda najpoznatiji raketni inženjer u povijesti Verner Von Braun nazvao “prekretnicom u svjetskoj raketnoj i svemirskoj tehnici. “ Kao i veliki broj pravih genija umire u teškom siromaštvu, a za grob mu se ne zna.
Noordung, dakle, tvrdi da u svemiru nema pouzdanog sistema. Što se tiče nekadašnjeg sistema u Jugoslaviji, znamo da je bio socijalistički, da se bazirao na bratstvu i jedinstvu, da je Tito bio neka vrsta oca svih nas. I da čuvamo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog. Ono što nismo znali, ili su znali samo odabrani, jeste da su Amerikanci, a pogotovo njihovi predsjednici, bili pod teškim pritiskom, jer su Rusi, odnosno Sovjeti, sve do sredine šezdesetih godina bili u prednosti nad Amerikancima.
John Fitzgerald Kennedy, legendarni američki predsjednik, ubijen 1963., je odlučio da kupi jugoslovenski svemirski program. Primopredaja je izvršena u Maroku, gdje je Tito sa flotom brodova išao u posjetu kralju Hassanu. Pod maskom okupljanja nesvrstanih, jedan brod u floti odnio je Amerikancima, koji su tamo imali bazu, svu dokumentaciju i materijalne stvari. Zauzvrat je Jugoslavija dobila milijarde dolara koji su uloženi u razvoj zemlje, a kad su inženjeri programa NASA raspakovali stvar i vidjeli šta su kupili, uhvatili su se za glavu. Film priča o tome da je jugoslovenski svemirski program čiji je najveći uspjeh bio lansiranje rakete Triglav 1, u kojoj je kao pokusni kosmonaut bilo prase, uglavnom bio lavor, kako bi rekla urbana mitologija.Ili kako u filmu reče jedan američki inžinjer:
– Kupili smo nerazvijen program, koji nam u daljim istraživanjima nije koristio.
A i svijet je bio bolji. Isti taj inžinjer kaže da su se u njegovo vrijeme ljudi lansirali na mjesec, a danas je glavni fol da tip skače s neke ogromne visine i pije Red Bull. Što je, uglavnom, tačno mada se Felixu Baumgartneru hrabrost i radoznalost ne mogu osporiti. Elem, ogromni novci kojima se finansirala vojska u Jugoslaviji, što bi se danas moderno reklo, najveći budžetski potrošač stizao je i od zapadnog prijatelja, Sjedinjenih država, čiji su predsjednici, pogotovo Nixon, kose čupali od muke što se tajni aerodromi poput onoga u željavi, ili tuneli kakav je onaj u Konjicu grade novcima američkih poreskih obveznika koji su zauzvrat dobili šipak. Istina, Apollo 13 je poletio u svemir 11. aprila 1970. , i to je prekretnica cijele historije čovječanstva, odnosno njezin najviši domet. Ono čime se bavi ovaj film, odnosno igra u njemu je , zapravo, količina mita i opsjene koju su imali i Jugoslavija i Tito, ali propituje i sam žanr.
Film prikazuje i sudbinu dvoje ljudi, oca i kćerke koji se nikada nisu vidjeli: oca i kćer, koji u semantičkom smislu pokazuju odvojenost svjetova i jaz, kako između generacija, tako i onih koji su Jugoslaviju doživljavali “izvana” i “iznutra.” Dobra stvar ovog filma je generacijska (“semantička”?) neopsjednutost simbolima i kontekstom velike teme. Taj film ne želi – i ne može – pokazati suštinu jugoslovensko-američkih odnosa, ali ne zaboravlja igr(arij)u, koja gledaoca tih 88 minuta drži apsolutno zainteresiranog za materiju kojom se bavi.
Da film u nekom od svojih segmenata nije bolji (“istinitiji?”) ,možda malo duguje prekrutom (“slovenačkom?”) smislu za humor, mada ima sjajnih detalja koji vas po ko zna koji put navijate za prefirganog šarmera u bijelom odijelu koji dimi havanske cigare, direktan poklon od Fidela Castra. Tito je bio ovakav i onakav, ali je u svjetskom kontekstu bio mačak i ovaj film to podvlači. Dosta stvari na svijetu je pitanje formata, a on je, u tome, bio veliki. Stoga je kraj filma malo preoštar u odnosu na to što se u njemu govori, ali da je Studio Virc uradio pravi posao: samo najava za film je na YouTubeu imala 350.000 pregleda , a festivalski i kino život su mu zagarantirani.
Slavoj Žižek, filozof i tumač svega, u filmu ima ulogu koja objašnjava recept po kojem ovaj film treba postati uspješan. I ne samo to: on govori da je sve na ovom svijetu opsjena, samo je pitanje koliko su daleko ljudi spremni ići da bi očuvali vlastitu predodžbu o nekoj pojavi. Naša slika o Jugoslaviji je sigurno romantična, dok film to na fin način relativizira. Baš kao što u vicu o tome kako je Mujo bio astronaut koji plovi u Apolu 13. I kaže:
– Houstone, imamo problem.
Čovjek sa navigacionog stola zausti da odgovori, i čuje iza leđa Fatu, Mujinu ženu, koja stoji s oklagijom, polako je lupka o dlan, kao stražar u logoru koji se upravo sprema da na smrt prebije zatvorenika, ljuta na muža kojeg čeka a danima ga nema.Otisn’o se u kosmos. A Fata kaže:
– Znaš ti dobro kakav problem!