Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, nabavio Mujo lovačkog psa, pa shvatio da se ovaj – avaj – panično boji pucanja. Odlučio stoga da ga malo vodi po svadbama, ne bi li se pseto nekako naviklo na šenluk, rafale i pucnjavu. I dobro mu bogami išlo. Koji mjesec kasnije poveo ga tako Mujo ponovo u lov, i stvarno – kako je zapucao na zeca, pas se istog trenutka osovio na stražnje noge, podigao prednje šape u zrak, pa zacvilio: “Danas, majko, ženiš svoga sina, ženiš svoga sinaaa…!”
Ima tako svakakvih pasa, i strašljivih i pametnih i muzikalnih, nema gazde koji vam o svome neće oduševljeno pričati kao najboljem i najpametnijem psu koji je ikad živio – i sâm imam jednog takvog, najmudrije pseto svih vremena – ali takvog kao Hikmet nije bilo u tri dunjaluka.
Hikmet se zvao, ali mi smo ga zvali samo – Hiks. Nevelik i neugledan, po duši govoreći ružan pas, sam bog zna od čijih sve rodova, pasmina i krvnih grupa izmiješane hijenske sivo-crno-smeđe dlake, opasnih očiju ljudske dubine i vučje boje, kojima je od ljudi-kurjaka krio svoju nježnu, blagu narav. Avlijaner kojemu je cijela općina Konjic bila avlija, bio je Hiks istinski kralj Boračkog jezera.
Svi na Boračkom znaju Hikmeta. Dođeš na jezero usred noći, a on iza Tafine kafane, tamo na okuci kod Šahinove kuće, već čeka na blatnjavoj cesti, malo kao i nervozan – “đe ste dosad?” – pa vodi auto izlokanim makadamom, kroz šikaru i preko nabujalog potoka, sve do Sejine i Najdine kuće, jedva čekajući da ti onako opasan i zajeban skoči u zagrljaj, i gurne njušku pod dlan, da mu ispričaš šta ima tamo, iza svih onih silnih nebesa iznad Prenja.
Živio je kod Seje i Najde, ali nije zapravo imao kuće ni adrese. Ljeti, kad bi se okrutno nebo nad Borcima smililo vikendašima i puštalo ih s planine dolje na jezero, ugrabio bi i Hiks par mjeseci čestitog života, da valja, i da se u vrela poslijepodneva opruži malo na trijemu pred vratima, pa lijeno drijema među šiltetima, kao paša među subašama. Bezbrojne je naše ljetne derneke Hiks otamo odslušao: ako se ikada ičega bojao, mogao se bojati samo našeg vučjeg zavijanja, a ako se ikada bojao ljudskog zavijanja, bogami se i na njega s nama navikao. Da su ga nekad pustili na neku svadbu, bogami bi na prvu pjesmu uzeo od Pince pištolj i pucao u zrak.
Nije, međutim, Hikmet bio neustrašiv i zajeban što je bio takve građe i karaktera, nego zato što je jedino takav, neustrašiv i zajeban, mogao opstati ostatak godine i ostatak života, prepušten sebi i dugačkim, studenim zimama na Boračkom jezeru, kad nema tamo ni ljudi, ni pjesme, ni danjega dana. Bezbroj je ožiljaka na sebi Hiks nosio od tih hladnih boračkih samoća, od mrazova i zvijeri, divljih svinja, vukova i zmija: jednom su ga čak i oteli, ali je pobjegao i vratio se obitelji. Ove zime, recimo, živoga ga je negdje u šumama Prenja oderao medvjed, ali Hikmet je samo uzeo par dana bolovanja, i opet se čudesno oporavio, jedva dočekavši proljeće da nam onako polomljen, pokidan i izranjavan skoči u zagrljaj i gurne njušku pod dlan, kao da kaže: “Da vidiš tek međeda.”
Da, obitelj. I da, bolovanje.
Stari Hikmet imao je obitelj i posao. Baš pravi posao: svakog jutra odlazio je do obližnjeg rasadnika “Šumarstva” iz Konjica, gdje je radio kao čuvar, i točno u četiri vraćao se Seji i Najdi, da uzme ručak za obitelj koju je zasnovao s nekom lokalnom nesretnicom, što ga je zajedno s njihova tri šteneta čekala negdje u šumi, nikad zapravo nismo ni saznali gdje. Samo nedjeljom – a nepogrešivo je znao kad je nedjelja – ostajao bi Hiks na trijemu pred kućom, da odspava malo dulje i da se odmori od posla, života i sudbine. Jednom smo se tako s Boračkog vraćali usred tjedna, i prošli makadamom pored rasadnika, ali Hiks – koji se inače uvijek srdačno pozdravljao s nama – samo nam je kratko repom mahnuo s kapije, kao da kaže: “Jebiga jarane, radim.”
Takav je bio stari naš Hiks, najneobičniji, najpametniji, najhrabriji, najzajebaniji i najnježniji pas na cijelom svijetu između Bjelašnice, Visočice i Prenja.
Nema takvoga na sva ta tri dunjaluka.
Prije koji dan, sve im jebem gdje čuli i ne čuli, ubili su dobrog Hikmeta. Otrovali su ga podlaci otrovanih srca, ljudi-vukovi iz Konjica, kažu sve legalno, odlukom općine, jebem usput i sva tri kata općine Konjic, cijeli Hercegovačko-neretvanski kanton i državu kojoj je smetao prekrasni Hikmet, pas vučjih očiju, čovječje duše i dječje dobrote.
Baš kao lani, i ove su godine šupci posijali otrov kraj kontejnera na Boračkom jezeru, tamo gdje znaju da će boračke lutalice i samotnjaci pronaći koricu hrane. I opet onako kako to šupci rade, dakle šupački, bez najave i obavještenja, sve jasno po zakonu, u zemlji gdje nema zakona da štiti ni ljude, a kamoli pse.
Poubijali su ljudi-đubrad, posred ih duše one tamne i otrovane jebem, gotovo sve pse na Boračkom jezeru, onako kako ih šupački ubijaju i po Sarajevu i cijeloj Bosni, da im valjda uski, mračan i vlažan svijet bez nečistih i ničijih avlijanera bude ljepši, sav im samo od ljudi ostao dabogda.
Ima li dženneta za Hikmeta i njegovu braću s Boračkog jezera – a ima, mora ga biti, negdje za svim onim nebima iznad Prenja – tamo je ionako više ljudskih bića.