Ujutro, zovem aerodrom, Baneta. On mi, prilično panično, kaže da je vojska tog jutra uzela aerodrom pod svoje – ne može ništa da uradi za moj odlazak u Amsterdam bez valjanog pasoša. “Ma, jebo Amsterdam. Kad ima prvi avion za Sarajevo?”
Ne mogu da se ne sjetim kako se jednom (davno?) Rajko Petrov Nogo, svrativši u moj stan, zatekavši me kako spavam na prostrtom Oslobođenju, jedinom “namještaju” koji sam imao u kući, razletio po gradu, skupio pare od raje (dobrim ili većim dijelom doprinio) za namještaj, krečenje, uvođenje struje, telefona…
… pa, mi, sada, njegovo odmahivanje rukom: “Nisi ti upućen šta se dešava u Sarajevu”, zvuči potpuno suludo. (???!!!)
“Jok – ti si! Bezbeli da nisam upućen – ti, sa ‘Zelenog venca’, bolje znaš šta se dešava na Marindvoru nego ja…”
“Znam, ali, ipak, ti si haustorče, imaš puno prijatelja Muslimana, pa ne možeš da vidiš, da osjetiš…”
Pucam po šavovima:
“Uredu, Rajko, ako će te to učiniti sretnim: svaki put, kada se vraćam kući, preskačem preko leševa poklanih Srba po ulicama. Eto, kažem da je tako, ako te to čini sretnim! Ali, jebi me, nije tako.”
Rajko je, najednom, “umoran”, ide na spavanje…
I ja za njim. Umoran sam kao pas, ali od spavanja nema ništa. Prevrćem po glavuši: “Ma, to Rajko ima samo menstruaciju. Sutra, kad se probudimo, popijemo jednu za popravak, sretnemo se s drugarima, kad sjednemo u Bosansku kafanu ili u Orač, naručimo “još po jednu”, sve će se objasniti, sve će leći na svoje mjesto – pa, zar nismo jarani?!”
Iz nekog (ili više) razloga, vinjak me tjera na povraćanje, a možda je to samo nesnosni osjećaj krivice što su mi žena i dijete još uvijek u Sarajevu, što raja priča da sam zbrisao u Beograd, što šupci ispiraju svoja šugava usta sa “ma, znali smo mi…”
* * *
Ujutro, zovem aerodrom, Baneta. On mi, prilično panično, kaže da je vojska tog jutra uzela aerodrom pod svoje – ne može ništa da uradi za moj odlazak u Amsterdam bez valjanog pasoša.
“Ma, jebo Amsterdam. Kad ima prvi avion za Sarajevo?”
“Nema više aviona za Sarajevo.”
Ništa mi nije jasno, a ponajmanje šta sad da radim.
Baš, nekako izgubljen, čujem Rajka kako kaže: “Ljiljo, odvezi malog na terminal.”
Zahvaljujem, ne treba mi, uzeću taksi…
* * *
Na aerodromu, dok čitam Politikin zabavnik, saznajem da (možda?) danas leti posljednji avion za Sarajevo.
Moram se prijaviti u Vazduhoplovnu komandu, jer to je vojni avion, vojni aerodrom…
Taksista neće ništa da mi naplati “jer sam Bosanac”, a on jebe majku Slobi Miloševiću, jer je taj isti dan Drina, cigarete, uduplala cijenu.
Vozi me do radnje gdje mogu kupiti jeftine “klekovače”; negdje je oko podne, a avion (Kikašev transporter), ako poleti, trebao bi oko pet popodne.
Sjedimo u nekoj birtiji, ja hoću da platim rundu, ali on ne da: “Sredi se, bre, Bosanac.”
“Odakle si ti?”, pitam ga.
“Iz Beograda. Zašto pitaš?”
“Nako.”
Sjedili smo i lokali tri-četiri sata, a nismo se ni upoznali, kad on kaže: “Bosanac, vreme nam je.”
Vozio sam se i sa pjanijim taksistima i nije me bilo strah, ali kako je ovaj hvatao krivine, uz “jebaću im mamicu seljačku”, laknulo mi je kad sam došao na Batajnicu, kad mi je kadet pogledao pasoš, zvao pretpostavljenog, a on me pitao:
“Došli ste jučer u Beograd? Koja je bila svrha vašeg dolaska?”
“Bio sam na sahrani prijatelja. Sahranio sam ga.”
Ništa nisam slagao…