Pitamo se zašto nam demokratija ne štima. Odgovor je: provodimo seljačku psihologiju koja glasi – obogatiti se sa što manje rada.
Život na selu, vezan za zemlju, oduvijek je težak. Da bi se obitelji prehranile potrebno je jako puno rada i tako se rađa ideja: kako sve to ostvariti, a da fizička i psihička muka bude što manja. To postaje ideal. Smatra se da je gospodin onaj koji do svojih ostvarenja dolazi bez puno muke. Tako selo promatra grad. Oni misle da građanima pada novac s neba. I zato se žure u gradove. U njihovim očima rad na zemlji postaje sramotom. Seljačine tako vremenom same sebe ismijavaju.
Problem je kad jedna seljačina, zadojena takvom psihologijom, krene u grad. U njegovom ponašanju očituje se sklonost neradu i želja da vlada. Zato se slojevi koje društvo štiti i koji uživaju brojne privilegije popunjavaju uglavnom seljačinama. To su državne službe: vojska, policija, crkva…
Da bi seljak dokazao da je gospodin potrebno je da se uspne još više. Na kraju shvaća da je najbolje rješenje za njega – baviti se politikom. To je skupo plaćen posao koji zahtijeva najmanje rada. No da bi se došlo do politike potrebno je imati nekakvu diplomu, neko zvanje…Jedna seljačina će jako teško doći do zvanja, jer obično nema dovoljno fleksibilan um. Iznimno rijetki su oni koji dođu sa sela, a imaju kapaciteta u glavi. Zato u tu svrhu pomažu rođaci i prijatelji sa sela. Diplome se jeftino kupuju. Seljačine postaju direktori poduzeća i ugledne face. Oni postaju magistri i doktori nauka, uvlače se u sve pore društva, kao takvi se regrutiraju u politiku i na taj način vladaju zemljama širom svijeta.
Moderna demokracija je vladavina nesposobnih seljačina koje su prijevarom došle do položaja. Nijedna zemlja na svijetu nije iznimka. Svaka ima svoje „bosance i hercegovce“ i „imoćane“, kao što recimo Ameri imaju teksaške seljačine, Talijani svoje južnjake, a Finci svoje Laponce. Svi smo mi žrtve psihologije profita koja se temelji na zabludi: obogatiti se sa što manje rada. Naravno, po mogućnosti da drugi rade za tebe.
Sada kad to znamo biti će nam jasno zašto seljačine, posebno one iz BiH i iz kamenjara, žele biti posvuda prvi. I zašto na kraju krajeva u tome uspijevaju. Zašto nestaje srednji sloj i zašto onaj viši postaje sloj odjednom kulturnih seljačina, čije perje podsjeća na ono na brzinu utovljene peradi. Seljačinu danas ne prepoznajemo po tome što je sirova, drska i bezobrazna; seljačina se danas prepoznaje po tome što teatralno glumi kulturu i razbacuje se namještenim šeretskim osmijesima.
Visoko.co.ba/byka.com