Zvanični policijski podaci iz Federacije i Republike Srpske, na ko je se poziva doc. dr. Jasmin Ahić sa Fakulteta za kriminalistiku u Sarajevu, govore da svakih šest mjeseci imamo 250-350 incidenata sa korištenjem vatrenog oružja.
– Nismo mi nešto mnogo u prosjeku iznad nekih drugih evropskih zemalja, ali je problem u sankciji i crnom tržištu. Kod nas se to va tre no oružje na crnom tržištu može kupiti za 150 KM ili puška za 300- 400, dok vi u Austriji ili ma gdje na crnom tržištu u Evropskoj uniji ne možete to naći ispod 2.000 eura.
Pri je tri mjeseca provedena je policij ska akcija šest evropskih država, kodnog imena “Zapad”, gdje se vidjelo da su organizova ne grupe iz BiH i Srbije zarađivale ogroman novac na tome, kazao je Ahić za Dane.
Na crnom tržištu mogu se kupiti i ručne bombe pocijeni od 50 do 100 maraka. Mioković veli da sarajev ska polici ja godišnje u prosjeku oduzme 150 cijevi dugog i kratkog ilegalnog oružja, najviše pištolja.
Prošle godine su u podrumu zgrade u centru grada pronašli bacač plamena, a pri je dvije godine su oduzeli kompletan set raketa maljutki za protivoklopnu borbu sa sistemom za navođenje.
– Ovo ilegalno oružje, pogoto vojno formacijsko, recidiv je iz rata. Čovjek ostavi pušku na tavanu za zlu ne trebalo. Tu pušku onda nađe dijete i de si se tragedija. Na ilegalnom tržištu oružja u svim zemljama ubjedljivo su najrasprostranjeniji revolveri. Oni se najlakše prošvercuju i najtraženija su roba, jer kriminalac neće nositi mitraljez, rekao je Mioković, ko ji smatra da bi naša zemlja trebala slijediti primjer Hrvatske gdje je jedno vrijeme vršen otkup oružja od građana, a poslije su uvedene rigorozne kazne za one kod kojih bude pronađeno.
S Miokovićem se slaže i profesor Ahić. Akcije poput “Žetve” više ne daju rezultate. Ljudi koji su namjerava li predati oružje preostalo od rata, smatra Ahić, to su već učinili. U posljednjih 12 godina, pokazala su istraživanja UNDP-a i UNICEF-a, prikupljeno je između 50 i 70 hiljada komada srednjeg i lakog naoružanja.
Više ne postoji opasnost od oružanih sukoba, vidljivi su pozitivni znakovi poslije ukidanja viza, provode se kvalitetne policijske akci je u borbi protiv organizovanog kriminala… Sve su to argumenti koje Ahić nabraja kada govori o bespotrebnom držanju oružja kod kuće pod
izgovorom da može poslužiti u odbrani naroda, koje se kasnije kao bumerang vraća onima koji se nežele odvojiti od njega.
– To oružje postaje vrlo iskoristivo u unutrašnjim sukobima srednjih i sitnih kriminalaca. Dolazi se u situaciju da iz sfere skrivanja vatreno oružje bude iskorišteno u sferi razračunavanja. Sa druge strane, svaka bomba, vatreno oružje i metak ima cijenu na crnom tržištu. Zašto bi ne ko predao to oružje ako ga, nažalost, može drugome prodati i dobiti neku finansijsku korist? Ako tetejac na crnom tržištu košta 150-200 KM, zašto ne ponuditi realnu cijenu za njegov otkup, pita se ovaj profesor.
Ahić upozorava i kako se zaboravlja na to da kada oružje dođe u ruke jednog mladića od 18 godina da on nerazmišlja na načinn 35-godišnjaka, koji zna šta može prouzrokovati.
– Svi oni koji će aplicirati za legalno oružje spremni su i znaju zašto ga uzimaju : da zaštite svo je živote, eventualno imovinu i porodicu, dok je veli ki problem kada jedan omladinac, sa 16 ili 18 godina, osjeti pištolj ili neko drugo vatreno oružje u svojim ruka ma, veli Ahić, koji smatra da mediji moraju isticati kaznenu politiku i reči da je neko, naprimjer, dobio sveukupnu kaznu od 68 godina zatvora, a ne glorifikovati kult oružja, što je čest slučaj.
Kao dobar pri mjer navodi Kanton Sarajevo u kojem je, poslije ubistava Denisa Mrnjavca i Amara Mistrića , pooštreno zakonodavstvo. Tako je nelegalno posjedovanje oružja u KS-u krivično djelo za razliku od Zeničko-dobojskog kantona gdje je to samo prekršaj i ne mora se ići u zatvor, ukoliko nebude težih poslijedica od njegove upotrebe. Nažalost, u BiH postoji 12 različitih zakona o kontroli oružja, o uvozu i transportu, što otvara prostor za malverzacije.
(Razgovarao, D.Omeragić – BH Dani)