Februar je, dvadeset i sedmi dan. Trenutno nisam prisutna u vremenu ovom. Vođena mirisom ljiljana među zvijezdama sam, baš kao nekad kad sanjah snove. Ja još uvijek mogu ćuti njen glas na putu tih snova, i riječi koje prave trajan urez. Piši kako osjećaš. Ne plaši se svojih misli. Uvijek će biti onih koji ćete razumijeti, i onih koji neće to znati ili htjeti. Čitaj djela drugih, ali budi svoja. Moja hrabrost i njena velikodušnost sjedinile su se na raskršću novembarskog predvečerja osamdesetih kada na mojoj prvoj poetskoj večeri poklonila mi je pjesmu, bila moj gost. Tako se istkala neraskidiva nit prijateljstva, pomalo neobičnog. Razumjele smo se pogledom i osmjehom, ponekom šutnjom.
Vješto je pronalazila izvore ljubavi prema lijepoj riječi i pokretu u mladim dušama. Poklanjala je mnogo, za sebe nije tražila ništa, osim razumijevanja. Često ga i nije bilo.
Ona poput svih velikih ljudi znala je to odšutjeti, neprestano otkrivajući riznice književnog blaga i ostavljajući pisani trag za sve one koji će jednom poželjeti da otvore te čarobne sehare znanja i mudrosti.
Februar je, dvadeset i sedmi dan. Šezdeset i tri zvijezde pale se na nebu, samo za tebe.
Život je tek putovanje kroz vrijeme. Posljednja stanica uvijek je neočekivana. Možda te stanice i nema za one koji su živjeli ljubav. Ovo je trag trenutka kada se jedan august pretočio u pjesmu i prestao da postoji u suzama.
GORDANI,
Na raskršću svjetlosti/Probudi me tišina/Svilene padaju/Latice ljubičica/Tražim riječ
Za vrijeme prošlo/I tragove/U pupoljku duše/Utisnute/Nekad davno./Još čujem /Žubor glasa/Negdje daleko/Već./Trenutak vjetre:/Hoću dohvatiti /Prstohvat /Zalazećeg sunca,/Zamoliti pticu /Za jedan cvrkut/I stručak ljiljana /Uzbrati /I molim te /Stavi ih pod jastuk /Njezinih snova /Neka joj se nađu/Pri prvom svitanju/Na svijetu Vječnom.