Začuđen i nijem sam ostao na rapidni razvoj događaja u Sjevernoj Africi. Talas demokratizacije poprimio je epidemisjke oblike i brzo se proširio sa svog početnog žarišta u Tunisu kako bi kulminirao u Egiptu. Mi kao mala državica, u fazi tranzicije u pravu demokratiju iz ove koju sada imamo, lišeni ikakve bitnosti na svjetskoj i evropskoj političkoj sceni, nemamo dovoljno kredibiliteta da posjedujemo vlastiti stav o spomenutim revolucijama.
Kao što historijska znanost objašnjava “revolucija je ishod velikog jaza između klasa ili staleža”, i to gotovo uvijek važi. Međutim, koliko taj jaz, nepravda treba trajati da bi došlo do ustajanja naroda nikada nije tačno definisano i to varira od naroda do naroda.
Da li se mi možemo u bilo čemu komparirati sa Egiptom, veliko je pitanje? Osim “hipotetskih” piramida i društvenog pluralizma i nemamo mnogo sličnosti. Dok smo mi sa jedne strane desno orijentisano etnokratsko društvo, Egipat je bio stvarna diktatura jednog čovjeka. Egipat je sada “demokratska” država, nema više Mubarakovih pobjeda na “demokratskim izborima” sa 90 % glasova, njegove samovolje i opresije. Međutim, tako smo i počeli, krajem davnih ‘80-tih godina prošlog vijeka, kada je snaga narodne volje na vlast dovela “demokratske snage”. Doba takozvanog crnog komunizma je okopnilo i konačno su se mogle uživati sve slobode koje su kao biva bile uskraćene za vrijeme radničkih prava, besplatnog zdravstva i školovanja i budžetskih suficita.
Jaza između “klasa”(ako ih tako mozemo nazvati u bezklasnom društvu) u tom crvenom dobu, koji današnja intelektualna elita poredi sa mračnim srednjim vijekom, bilo je jako malo ili nikako, ali opet demokratska revolucija je zakucala na vrata Jugoslavije. Izgleda da je narodima Jugoslavije bila dosadila multikulturalnost i iskreno su se zaželjeli fašističke kolaboracione gamadi, koja je tokom tog “mračnog doba socijalizma” punila zatvore. Uistinu fašisti nisu razočarali, samo par godina je trebalo da se manifestuju imperijalističke tendencije, ukrašene nacionalnim šovinizmom. Za tih par godina počele su agresije na Hrvatsku i našu domovinu, a ostatak priče nam je svima poznat.
Danas i dalje kvislinške dinastije iz II svjetskog rata, koje baštine ideje četništva i ustaštva, obučeni u demokratske dresove pune upravljačke fotelje u vlasti naših susjeda i naše zemlje.
Davno je napisano da “revolucija jede svoju djecu”, pa tako je i pojela nas, one koji su bježeći od lažne percepcije opresivnog socijalizma zagazili u govno profašističke demokratije. Upravo zbog tog iskustva kojeg smo kao nacija proživjeli imam jako podijeljena mišljenja o egipatskoj revoluciji.
Kontradiktornost mojih stavova potkrepljuju i stavovi nekih američkih medija. Kao glavni izvoznik demokratije USA bi trebala sa zadovoljstvom trljati ruke što je još jedna zemlja iz mraka diktature iskočila na rajsko svjetlo demokratije. Međutim, dešava se upravo suprotno. Američki konzervativci, koji danas imaju apsolutnu kontrolu nad Kongresom, izražavaju veliko zaziranje i bojazan od sjevernoafričkog talasa demokratizacije.
Ohlokratija ( vladavina rulje ) je uvijek loša, tvrde konzervativni mediji i kao obično za primjer toj tezi daju činjenicu i da je Hitler došao na vlast voljom naroda.
Postavlja se pitanje: Zašto je revolucija jednog naroda etiketirana kao bitna i afirmisana u historijskoj nauci, dok su druge prijetnje svjetskom poretku?
Da li je rulja, narodna masa, koja eliminiše i postavlja svoje vladare ikada prosvjetljena? Da li rulja ima dovoljno etičke i moralne snage izabrati ono što je najbolje za nju? Da li rulja ima i trunke racionalnosti ili je njen osnovni pokretač čista izolovana animalnost?
Naše rulje su izabrale demokrate koji su za par godina zaratile. Naša rulja je odbacila sve tekovine antifašizma i za samo 2 godine snažno prigrlila nacionalni šovinizam kao osnovnu ideologiju. Naša rulja nas je dovela na to da smo od jednog od glavnih igrača na svjetskoj političkoj sceni, spali na siromašni status industrijske kolonije koju izrabljuju čak i zemlje iz neposrednog okruženja.
U svijetu u kojem je neosporno liberalna demokratija model po kojem se mjeri razvijenost država, fascinantno je da se prečesto iza istih tih liberalnih demokratija kriju etnokratije, diktature, aparthejdi, kolonijalizmi, imperijalističke težnje, neofaštičke vlasti itd.
Izgleda da je demokratija najbolji način da se sakrije fašizam. A to jako dobro znaju i naši suvereni i projektanti naše budućnosti. No, o tome najmanje zna naša rulja, koja uvijek, kako je historija dokazala, izabere pogrešno.
Danas je sve više priče o Egiptu među našim građanima, po principu monkey see, monkey do ( majmun vidi, majmun učini ), revolucija bez smisla i ishoda bolje budućnosti se čini sve primamljivija našim narodima. Rulja koja ne poznaje osnove demokratskih sloboda i ne razumije svoju moć, može nam donijeti samo još veće zlo. Prosvjetljenih vladara i revolucionara kakvi su svojevremeno bili francuski prosvjetitelji, Valeha, Tito, Che Guevara danas nema i jedino što ustanak bezumne rulje ogorčene stanjem koje su svojevoljno birali zadnjih 20 godina može nam donijeti samo još veću propast i srozavanje humanosti, morala i civilizacijskih vrijednosti.
Davno je prošlo vrijeme Gandija koji je, svojim filozofskim i nenasilnim postpucima, indijsku revoluciju sačuvao od krvoprolića i civilizacijske devastacije. Također, u podrume historije možemo zaključati i Martina Lutera Kinga, moralne imperative postavio kao elementarne vrijednosti njegove borbe protiv rasne segregacije. Mandela je još tu, ali njegov primjer nismo sposobni slijediti.
No kulminaciju tragikomike, pročešljavajući ovu tematiku, možemo zasigurno naći u pitanju: Kakve je to proteste naša nacija u stanju napraviti?
Tradicionalno rezignirani i vaspitani potčinjavanju, bez trunke svijesti i znanja o demokratiji, na koju se sa bolesnom sporinom navikavamo već 20 godina, mi bismo sada odjednom išli na neke proteste. Žalosno, ali istinito, bunt nam nije u genetskom kodu. Usporena i troma krv Ahmeda Nurudina nikako da prostruji, već nas na pobunu podsjete tek slike egipatske nacije koja je eksplodirala u želji za slobodom.
U posljednje vrijeme najveći građanski protest na našem tlu kojem smo mogli svjedočiti bio je onaj demobilisanih boraca i dobitnika najvećih ratnih priznanja ispreg zgrade Vlade FBiH. Ljudi koji su najviše dali za slobodu naše nacije bijahu primorani urlikati za svoja prava koja im niko nije smio uskratiti. Međutim, građanski protest tih ljudi je imao tužan i krajnje nepravedan ishod. Sve je završilo u paljenju, rušenju, razvaljivanju i, na kraju krajeva, pljački kancelarijskih materijala i kompjuterskih monitora, koje su vješto kroz prozore izbacivali maloljetni sarajevski delikventi.
Analogan je i primjer naše u gene usađene nesposobnosti za bunt nedavni zenički protest protiv zagađenja okoliša u režiji Accelor Mitalla. To je ekstremno elegičan primjer rezignacije naše nacije kada uzmemo u obzir da je, od oko 120 000 stanovnika općine Zenica, na proteste izašlo samo nekih 300 građana.
Potpuno komičan ton prožima moje misli kada pokušavam zamisliti neki visočki građanski protest, protiv recimo “emisije neugodnih mirisa iz Preventa”. Ilustracija tog hipotetskog događaja u mojoj glavi izgleda ovako: Ispred zgrade Općine bilo bi nekih 20-etak ljudi, od kojih bi najmanje polovina stajala tu zahvaljujući pogrešnoj premisi da se možda u Općini “nešto dijeli”. Vrhunac komike bi svakako bila genijalna dosljetljivost lokalnih sitnih “biznismena” koja bi našla za shodno da instalira minijaturni štand za prodaju košpica, jer ipak “trgovina ne bira mjesto i vrijeme”. Nakon pola sata tih 20 ljudi bi se razišlo i otišlo na kafu.
No, da ne bih ispao kao čuvar današnjeg stanja, koje je ekstremno ismijavanje dostojanstva čovjeka, moram ovo dodatno objasniti. Revolucija mora imati opravdan razlog, humane argumente i prosvjetljene ljude. Rulja koja je amnestirala Dražu Mihajlovića i Antu Markovića, ne može biti ona koja će biti pokretač revolucije koja ima smisao. Pobuna ili bunt jednostavno zahtjeva moralna opravdanja i racionalne ljude, ako želimo da ishod revolucije bude prosperitet i unapređenje socijalnih i ekonomskih prilika.
Potpuno se slažem da vlastodršci zadnjih 20 godina zaslužuju revoluciju, koje se itekako boje. Ali da učestvujem u nemilosrdnom rušenju, paljenju bez ikakvog opravdanja ili vizije boljeg sutra, to ostavljam onima koji su rušili Miloševića da bi na vlast stavili Koštunicu, koji su rušili kralja da bi na vlat stavili Robespjerov teror.
Pritisnuti nenormalnim poskupljenjima osnovnih životnih namirnica, ubijeni u pojam nemilosrdnim izrabljivanjem kolonijalnih poslodavaca, otrovani i dotučeni ideologijom nasilja i arijevizma, današnji građani mogu pokrenuti samo revoluciju potpune propasti i potpune razgradnje i onako siromašnih ostataka humanosti.
Izgleda da egiptofobija nije samo boljka vlastodržaca, već i onih koji se pribojavaju nekontrolisanog gnjeva koji se dugo akumulirao u našem narodu.