Nema sumnje da svaki oblik organiziranog rada, pa i političkog, ima svoj uspon, vrhunac i (postepeni) pad do konačnog raspada. SDA je u veoma kratkom periodu doživjela vrhunac, shodno okolnostima u kojima je nastala i ratnim tegobama koje je iznijela sa ovim narodom, kada su lik i djelo rahmetli predsjednika Alije zasjenjivali samu SDA, više nego što je SDA mogla zasjeniti rahmetli predsjednika. Postepeni pad i polagano, ali sigurno, odumiranje SDA, nakon njenog uspona i vrhunca, počinje sa dolaskom dotadašnjeg anonimusa Sulejmana Tihića na njeno čelo.
Čudan je ovaj bošnjački mentalitet, pa i muslimanski u globalnom smislu, koji je uvijek priznavao, izražavao strahopoštovanje i maksimalnu toleranciju prema diktaturi i monarhiji, više nego prema slobodi i demokratiji. Bakir Izetbegović nije prvi primjer sina koji je „obatalio“ ono što je njegov babo mukotrpno gradio. Bakir je pohrlio za vlašću koristeći bez imalo ustručavanja imidž, djelo i lik svoga oca, a naš bošnjačko-muslimanski narod opet se prevario i povjerovao onoj hipotezi: „Kakav otac – takav sin.“ Kao da znanje, poštenje, sposobnost i mudrost nisu stečene, već genetski nasljedne osobine! Konačno, Bakir je pokazao vrhunac neprincipijelnosti i beskrupuloznosti pristavši igrati Tihićevu igru u lavirintu iz kojeg nema spasa.
Naši vladari zulumćari (neuki, korumpirani, podmitljivi i podložni nepotizmu „ezdeaovci“) konačno su na političkoj paradi prividnog stranačkog jedinstva, zvanoj Konvencija SDA, rukovodeći se titoovskim, ali sada uveliko ažuriranim, principima tzv. dualnog samoupravljanja i samo njima svojstvene percepcije demokratije, „izglasali“ potop vlastitog političkog giganta.
Simptomatično je da se nikada prosvijećeni i teško produhovljeni Tihić nikada nije vidio, niti uklopio, u bošnjačko-muslimanski koncept čiji je SDA zvanično bila protagonista. Tihić je, zapravo, sve ove godine svoje autoritativne vladavine vrlo lukavo i nizom manipulacija, uz svesrdan nebošnjački blagoslov i podršku, raskrinkavao ovaj koncept i linčovao sve neposlušnike, a vječito nedorečeni i smušeni Bakir, u nezasitoj želji za vlašću na račun zasluga svoga babe, evocirajući uspomene na njegov lik i djelo i eksponirajući se pred bošnjačkom populacijom kao spasitelj SDA, strpljivo je očekivao i još očekuje da će konačno doći dan kada će zasjesti na tron stranke.
Nenadmašivost njegovog strpljenja pokazala je i zadnja tzv. Konvencija na kojoj je konačno ozvaničena i mubarećleisana raspodjela uticaja u stranci na tihićevce i bakirovce, a time i sam skorašnji neminovni pokop SDA, dok i jedna i druga frakcija priželjkuju da će tokom ove dvije godine imati dovoljno vremena za preustroj i konačnu prevlast u stranci. Konvencija, ustvari, nije odraz njihove brige za stanjem u državi, već izraz nemoći dviju sukobljenih unutarstranačkih frakcija da postanu superiorne jedna nad drugom.
Pažljivo selektirani prisutni članovi zadnje Konvencije SDA pokazatelj su da su njeni kadrovi već godinama prolazili niz čistki u cilju oslobođanja stranke od nelojalnih i nepodobnih. Ovakva neprirodna selekcija je iznjedrila idejno, naučno i retorički kastrirane persone poput Ahmetovića, Zukića, Sarajlića, Genjca i mnoštva ostalih.
Gosp. advokat Agić, kako mu je već i običaj, na Konvenciji je vrlo smjelo i otmjeno rekao riječi istine pred korumpiranom vrhuškom SDA. Njegovo izlaganje je impliciralo osudu SDA za stanje u državi, a i sve ostale godinama nagomilane terete s kojima se sama stranka, u svom nedefiniranom konceptu, unutarstranačkoj borbi, neznanju i nezaiteresiranosti za potrebe bošnjačkog naroda, nije hvatala u koštac. Agić je primjer malobrojnih ljudi koji su dosad imali veoma jak imunitet na sva pročešljavanja u stranci, a prije svega zbog činjenice da svoje ruke nisu uprljali nezakonitim radnjama, niti su ikada radi „viših ciljeva stranke“ kompromitirali svoj ugled i čast. Jedino ovakvi mogu govoriti istinu kada je to najpotrebnije. I naravno, gorke ali ljekovite riječi istine nisu odgovarale nijednoj frakciji, pa su dočekane sa osudom i ignoriranjem.
Međutim, nije ni važno jesu li konvencionalisti prihvatii izrečene kritike i sugestije ili ne, niti je važno što je Agić postao persona non-grata u SDA-u, već je bilo važno dostaviti riječi pravde do ušiju i srca istih,a i šire javnosti. Iz poslaničke tradicije prenosi se: „Najbolji džihad/borba je reći riječ istine pred vladarem zulumćarem.“ Ako Agić nije ništa prividno ovosvjetski postigao, barem je podigao argument odgovornosti protiv zulumćara za Sudnji dan, ako ovim „ezdeaovcima“ vjera u Boga i Sudnji dan, na koje se veoma često zdušno pozivaju, išta znače!