Očaj i beznađe su dvije najsimptomatičnije pojave koje mogu zadesiti bilo koji organizirani rad i djelovanje. SDA, iako još izgleda veoma glamurozno ratoborna i svojski politički naoružana da se očuva na pijedestalu bosanskohercegovačke politike, ipak i sama sebi priznaje da je kraj njenog djelovanja i superiornosti veoma izvjestan. Njeni kadrovi, svjesni ove nadolazeće kataklizme vlastitim rukama, nestručno, zulumćarski i u inatu srljaju u propast potkopavajući temelje svoga političkog subjekta.
Oni kao da ne mogu shvatiti da sve što je nastalo mora i nestati, i da svakom organiziranom političkom djelovanju, ukoliko mu se želi relativna dugovječnost, mora doći vrijeme za korjenito prestruktuiranje, inače će konstantno akumulirani unutarstranački metež i sektašenje, kao i zaokupiranost međusobnim prepirkama, koliko god se one relativizirale i krile od javnosti, te nemogućnost hvatanja u koštac sa vanjskim političkim suparnicima i konkurentima, polučiti potpunim kolapsom.
Koliko god smo sve ove godine priželjkivali uspjeh ove političke opcije, smatrajući da će ona biti protektor svebošnjačkih, ali i svebosanskohercegovačkih vrijednosti, zadnji untarpartijski kompromisi su na svjetlo dana iznijeli sav prljavi veš koji se godinama poslije smrti rahmetli predsjednika nastojao ignorirati, te su nas lišili i najmanjeg tračka nade da će u ovoj stranci biti ikakvog ‘selameta’, osim očuvanja privatnih nagomilanih ‘hajrata’ na kojima bi im i Gazi Husrev-beg mogao pozavidjeti.
Koliko je tlo ispod SDA-a trusno najbolje govori činjenica da ona sada funkcionira i opstoji na dva lahko razgradiva principa lojalizma, koji su jasno postojali i u komunističkom jednopartijskom sistemu: Prvi je čisto interesni i pragmatični, a drugi dogmatski. Pragmatični lojalizam podrazumijeva da se SDA-u danas mnogi pokorovaju silom prilika i u interesu očuvanja svoga društvenog i političkog položaja, te stečevine nastale u ratnom i poratnom periodu. Ova kategorija SDA-ovaca je daleko od suštinske ideje ove stranke zbog koje i osnovana. Dolaskom Tihića na čelo ovakvi pragmatični kadrovi su postali dominantni, a nad kadrovima koji su potencijalno nosili ideološku koncepciju SDA-a su sistematski sprovođene političke čistke.
Dogmatski lojalizam se ogleda u slijepom slijeđenju SDA-a od strane neukih i povodljivih masa, većinom ruralnog porijekla, koje su princip ove stranke prihvatili kao dogmu, indoktrinirano i u strepnji vjerujući da ukoliko ne bude ove stranke da će ponovno zavladati komunizam, da se „neće moći ići u džamiju“ i „mevlud učiti“. Ova kategorija lojalista je temeljni kapital SDA-ovih pragmatičara koji je, s vremena na vrijeme, a naročito u izbornim godinama uz svesrdnu podršku klerikalistički nastorjenih vjerskih službenika, počnu sijati strah ‘kukulelanjem i naricanjem’ za ugroženim bošnjaštvom i islamom.
I jedna i druga kategorija su daleko od sušine koncepta SDA-a. Nesavjesna samouvjernost SDA-ovaca da su „Bogom dati“ za jedinstveni monopol nad politikom i sudbinom Bošnjaka, te sprega pragmatičnog i dogmatskog lojalizma (osjećaj materijalne sigurnosti zbog zauzimanja političkih položaja, kao pouzdano glasačko tijelo) dali su rezultat neobjašnjivog samoljublja i enormne političke isključivosti vodećih kadrova ove stranke.
Samoljublje/samoopčinjenost/samodopodaljivost je zasljepljujuća osobina i razlog je da se za neuspjeh uvijek optužuju drugi, a pogledamo li realno suštinu stvari, vidjet ćemo da su nas ti isti samodopadljivi SDA-ovci sve ove godine vodili i na rub propasti doveli našu ekonomiju, politiku i nacionalni opstanak.
Pragmatizam nalaže da se trči za bojim prilikama, a pogrešna dogma i indoktrinacija se otklanjaju jasnim dokazima. Pragmatični komunisti su se poslije devedestih razišli trčeći za boljim interesima u nacionalnim i građanskim konceptima, a komunistička dogma je preko noći ostala dio historije koje se nerado sjećamo. Pošto se historija ponavlja, kada pragmatični SDA-ovci odu za bojim prilikama i kada se Bošnjacima razbiju ideološke barijere konačno shvatajući da SDA nije „od Boga dati cilj“ već sredstvo, i SDA će, naizad, postati dio historije koje ćemo se možda ponekada sjetiti.