Već se dulje vrijeme vrše iskopavanjanja kraljevskog grada Visoko, na vrhu brda Visočice, unutar ostataka zidina staroga grada. Iskopavanje se vrši pod stručnim nadzorom mr.Lidije Fekeža, specijaliste za Srednji vijek, veoma prijatne osobe spremne na interesantan razgovor. Predusretljivost joj je velika vrlina, pa su je Visočani prihvatili kao dragu osobu. Baveći se istraživanjem koje ima za cilj dokazivanje postojanja visočkih piramidalnih objekata, često navratim na lokaciju koja nas zajednički interesuje, ali iz različitih pobuda. Mi Visočani, koji smo odrasli na Gradu imamo poseban interes i ljubav prema starom zdanju na kom smo nekada bili vitezovi, kraljevi, boreći se za naklonost neke imaginarne princeze. Ovo je nešto sasvim drugačije, poprima ozbiljan pristup naučnog boravka koji čini da svaki boravak ostavi na nas utisak ne prolaznosti vremena.
Svi smo se mi kroz školovanje navikli na naziv Visoki. Međutim, danas se može reći sa sigurnošću, na osnovu materijalnih nalaza da se Grad zvao Visoko.
Slika prikazuje pronađen zapis u kamenu, i prepisan na papira, da bi se lakše mogao pročitati
Ne mogu tačno reći kojim je pismom pisano, jer su neka slova iz pisma bosančica, neka su glagoljska, kao npr.: slovo ‘K’ koje je napisano kao glagoljsko slovo okrenuto na desnu stranu što nije uobičajeno za bosančicu.
Dosadašnja istorijska literatura je prepuna neistina i improvizacija koje su posljedica ili površnosti ili falsifkovanja istorije.
Konačno, iskopavanja koja traju drugu godinu skinuti će dosta nepoznanica i dati sasvim drugi pristup istini o Bosni i Hercegovini i ukloniti dosta neistina o Visokom, stavljajući ga na pijedestal grada u kojem je nastala Bosna i Hercegovina.
Konačno, Grad Visoko je grad velikaša, velmože, Bana ili Kralja… Na osnovu dosadašnjih nalaza je lahko utvrditi starost trenutka iz kojih su iskopine. Postoji određen broj nalaza koji govore u prilog znatne starosti. Do sada se može tvrditi da je na mjestu Grada dublje u istoriji bila i Rimska utvrda, a ko zna čija gradina prije rimske, no nećemo sada o tome.
Bitno je datirati vrijeme i identifikovati osobu koja je vladala gradom, a time i Bosnom, odrediti stil, ne samo gradnje, nego i arhitektonskih ukrasa na koje se nailazi. Ni novčići ni staklo ne govore toliko, koliko to čine arhitektonski ili građevinski ukrasi. Potrebno je za to dosta literature, inventivnosti, znanja stečenog velikim zalaganjem, a i školovanjem ma kog oblika koji čovjeka nauči da razmišlja . Upotrijebiću floskulu koju često koristim, da najlakše razmišljaju oni kojima to nije posao. Ima u tome istine, jer ih nije strah grešaka!
Zahvaljujući Prof. Senadu Hodoviću imao sam priliku da dobro analiziram nalaze i da steknem određeni utisak o njima.
Odlazak na mjesto iskopavanja otvorio mi prostor za razmišljanje. Sticajem okolnosti učestvovao sam u iskopavanju grada 1976.g. koje je vodio Pavao Anđelić. Dobro se sjećam njegovih rijeći:“ Čuvajte ovo blago.“ Jednog dana znaćete šta imate“
Znao je da će biti tako iako je i on sam pogriješio u nekim pretpostavkama.
Nadam se da će stručnjaci koji izvode istraživanje, danas imati više sreće jer su im i mogućnosti veće.
Poslužiću se napisom Wikipedie, u kojem je dat osvrt na lozu Kotromanića:
Kako jeste navedeno, Grad je postojao i prije i u njemu je stolovao Ban Stjepan II, stric Tvrtkov. To je neosporna činjenica. Postavši kraljem, Tvrtko I Kotromanić je samo utvrdio značenje grada vođen događajima koji su slijedili.
Možda su mu djed i stric ostavili uređen grad i banovinu, ali je sigurno da je Tvrtko u periodu njegove vladavine, Grad Visoko pretvorio u svoju rezidenciju, dogradio neke dijelove i od njega napravio grad vrijedan divljenja. Za to su bili potrebni majstori koji su znali i umjeli urediti enterijer grada po evropskim principima dostojnim vladara kakav je bio Tvrtko I. Izgleda da ih je znao naći. Sigurno nisu bili iz naših krajeva.
Definitivno, stil uređenja je Gotski jer odgovara obliku i vremenu četrnaestog vijeka. O Romanskom stilu nema ni govora. Greška se javlja zbog Romanske crkve Kulina Bana iz 13. vijeka koja se često miješa i sa crkvom u Milama.
Tvrtko prvi Kotromanić oko 1338. – 1391
„Bosanski ban, a zatim i kralj. Unuk Stjepana I Kotromanića i Jelisave, kćerke srpskog kralja Stefana Dragutina, sin Vladislava Kotromanovića i Jelene Šubić. Tvrtko I postao je kralj nakon smrti strica Stjepana II Kotromanića (1353.). Nakon što je njegov otac 1354. umro vodila je, uz njega, državne poslove majka Jelena. U prvo je vrijeme Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu bratučedu Jelisavu. Uskoro je između njih izbio spor, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko ustupio Ludoviku mjesto Hum, tobože kao miraz Jelisave. Ludovik je 1363. ponovo proveo rat protiv svog vazala pod izgovorom akcije protiv bosanskog heretika – patatrena, ali se poražen morao povući. Pored toga Tvrtko je vodio borbe s bosanskim feudalcima, te je 1366. godine izbila buna na čelu s Tvrtkovim mlađim bratom Vukom, tako da su Tvrtko i majka Jelena morali napustiti Bosnu. Prognanici su se uskoro vratili uz Ludovikovu pomoć.
Tvrtko se nakon smrti cara Uroša (potkraj 1371.) javio kao pretendent na srpsko prijestolje, ističući srodstvo po tankoj krvi (preko bake) s Nemanjićima. Porazivši takmaca Nikolu Altomanovića stekao je njegove zemlje oko gornje Drine i Lima te sporazumijevajući se sa srpskim knezom Lazarom, okrunio se 1377. u samostanu Mileševo za kralja i prozvao se po tradiciji srpskog vladara Stefana, uzevši titulu kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I (1382.) dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene – kneginje bribirske, da se umiješa u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivan Paližan, braća Horvati), koji su zajedno s mađarskim ustali protiv nove kraljice Ludovikove kćerke Marije. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, povezno s plemeneom njegove majke.
U boju na Kosovu sudjelovala je na srpskoj strani i bosanska vojska kralja Tvrkta I s hrvatskim postrojbama Ivana Paližane. Poslije bitke na Kosovu Tvrkto pojačava pritisak na Dalmaciju, tako da su mu se 1390. godine pokorili gradovi Split, Trogir, Šibenik i otoci Brač, Hvar i Korčula. U intitulaciji on se sada naziva kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja. Da su njegovi planovi sezali i dalje moglo se naslutiti i iz njegove ženidbe (1347.) bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira). Središnji položaj Bosne, Tvrtkove rodbinske veze i feudalno rasulo u Hrvatskoj i Srbiji omogućilo je Tvrtku da okupi pod svojom vlašću dobar dio Hrvata i Srba. Daljnje okupljanje nasilno je prekinulo tursko prodiranje“.
Ponovo se javlja greška istoričara: Govori se o Mileševu u Srbiji. Nije nikako moguće da se Tvrtko krunisao u Mileševu nego na lokalitetu Mile u današnjim Arnautovićima. Grešku je naknadno otklonio Pavao Anđelić, tačno lociravši Crkvu bosanskih vladara na lokalitetu Mile.
Mnogi će se upitati šta sve ovo znači i kakve veze ima s visočkim gradom?
Nalazi arhitektonske plastike sa lokaliteta Grada.
Nalaz koji govori sve: ukrasni fragment koji je bio postavljen negdje u gradu.
Do sada je pronađen samo jedan, a moralo ih je biti više. Ima detalja koji govore o tome.
Nalaz je ukrašavao značajnu prostoriju u kojoj je vladar primao državnike u audijenciju.
Treba dobro pogledati i analizirati ovaj fragment: On predstavlja savršenstvo klesarskog zanata. Bez obzira ko je radio morao je postojati razlog zašto se u jednom malom gradu postavljaju ukrasi koji bi i danas vrijedili čitavo bogatstvo.
Očito da je Tvrtko imao dobre razloga zbog čega je po svoj prilici pozvao majstore iz inostranstva, da mu grade i ukrašavaju grad i dao da se napravi nešto ovako.
1366.g. izdaje povelju Dubrovčanima o slobodnoj trgovini u Bosni i Hercegovini. Za dozvolu je trebalo puno platiti, kome drugom do kralju. Otud nalazi dubrovačkih srebrenjaka. U isto vrijeme kralj vodi rat sa nekolicinom feudalaca i bratom Vukom, što je navedeno i u prethodnom tekstu. No, Tvrtko je imao dalekosežne ciljeve što kasniji događaji potvrđuju.
U prethodnom tekstu je navedena njegova težnja da proširi svoju teritoriju i konačno od Bosne učini kraljevinu ( uzevši titulu kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju).
Da bi neko zasjenio Evropu kraljevstvom, morao je imati i dvor dostojan pažnje kao i obilježja kraljevstva, mali i veliki pečat.
Veliki pečat je uz nalaze na visočkom gradu potpuno definisao vladara koji je vladao u gradu Visoko i datirao vrijeme dogradnje grada i ukrašavanja po evropskim dinastičkim principima.
Snimak iz lične kolekcije Avde Čakića
Treba obratiti pažnju na pečat Tvrtka, njegov kraljevski stav, žezlo i ljiljan na njemu, bradu, dugu kosu , brkove i kuglu ( regaliju ) u lijevoj ruci. O tome neće biti ovdje govora. To je oblast koja govori o Bogumilima.
Posmatrajmo pozadinu, ona definiše sve. Zar to nisu ukrasi koji su otkriveni u visočkom gradu? Dakako da jesu. Gledajući pozadinu, logično je da treba očekivati još nalaza koji su nacrtani na pečatu ako ih bude, jer je grad detaljno i znalački prekopan. Ko i kada je to radio nije poznato, ali postoje indicije . Neki komadi su lijepo složeni i zatrpani šutom kao konzervansom, tako da se ima osjećaj da je to rađeno namjerno
Konačno treba zaključiti. Ne iskopava se visočki grad, nego vrijeme u kom je u njemu stolovao Kralj Tvrtko I , a to je bilo od 1353 do 1391 godine. Tvrtko je živio 53 godine, a vladao 38 godina, od petnaeste godine.
Treba pretpostaviti da je nalazima i velikim pečatom konačno definisan vladar, mjesto i vrijeme kad su nastali fragmenti koji se pronalaze tokom istraživanja. Tačnije rečeno, pečat i ukrasi nastali su izmedju 1366. i 1377. godine kada je Tvrtko konačno svojim teritorijima dodao i Rašku i ujedno postao kraljem.
Izgleda da Visoko mijenja istoriju u relativno bliskoj prošlosti koja ga konačno stavlja u okvire koji mu istoriski pripadaju.
Visoko 09-07-08.g. Goran Čakić dipl ing. maš.