Najteže je jesti iz one ruke koja je neprijateljski tukla. Tući prijateljski, roditeljski, možda je stara psihologija još i dozvoljavala, a ova moderna ne preporučuje fizičko kažnjavanje čak ni kao najblaži oblik pedagoškog “ubjeđivanja”, jer, ako su iskusila nasilje, i djeca mogu postati nasilna, bilo prema drugima, bilo prema sebi. Štaviše, danas djeca mogu tužiti roditelje ako su ih ovi tukli. Možda je rješenje u gladovanju, ali, osim indijskim asketima, umrijeti od gladi nije svima podjednako prirodno i lako, ma koliko bilo časnije od života u podaništvu. Postoji i forma nefizičkog nasilja, višestruko opasnijeg od prvog. Ono koje ubija dušu. Čitavi timovi globalističkih specijalista razvijaju programe za trovanje i ubijanje duše, ne samo pojedinaca, već i čitavih naroda. Naravno, najgore je kada im kvislinzi služe da se zdravi narodi duhovno i fizički navedu na slijepu poslušnost. Ako ne uspiju, globalisti će pribjeći batinanju ili, navešće ih putem ratnog pustošenja, uništenja privrede, ekonomije, kroz sekundarno isprovociranu nezaposlenost, ili inplantiranjem trans-binauralne kvazi-muzike, na masovnu anoreksiju, do pokornosti, ili smrti. Nažalost, Bosna danas jede iz maćehinske ruke, pamteći duševne i tjelesne kazne. Oviseći o međunarodnoj zajednici i njenoj milosti, ona danas liči na diplomatsko poprište u kom varniči civilizacijski konflikt kao paritet moći u jednakosti nemoći. Sve dok sve strane nameću svoj interes kao dominantan – pejakovićevski zloslutno, a gebelsovski ponavljano (kamo sreće da nije) – nema Bosne. Takvu situaciju koriste i nazovi-umjetnici, profiteri, naravno, ratni, kao i svi drugi.
O raskrinkanim balkanskim kvislinzima
Izraelski dnevni list “Jerusalem post” (24. januar 2011.) najavljuje za mjesec mart novu posjetu i tri koncerta (u Tel-Avivu, Jerusalimu i Haifi) kvislinga Emira Kusturice, jednog od onih koji je prodao svoju dušu, zamijenio je, ne bi li prevario Erinije, progoniteljke, služiteljice savjesti. Kusturica bježi u naručje onima koji su tokom povijesti već pokušavali ubiti dušu njegovog naroda. Ili je, karmički gledano, on doista reinkarnirani mučitelj, svirepi uništitelj, Stefan Nemanja, ili bar jedan od njegovih sotonskih đakona?
Izraelci “padaju” na zvučne reklame tipa “Ma’adan Balkan, badereh lekan” – Stiže balkanska “poslastica”, ne obraćajući pažnju na suštinu, izvor, smisao… Objavitelj vijesti, David Erez, ne poznaje novo Kusturičino ime, Nemanja, no, možda se jedino razumije u unosne globalističke otrovne poslastice. Vjerovatnijim se čini da ga taj bitni detalj, nalik onoj insektoidnoj promjeni identiteta Gregora Samse u Kafkinom “Preobražaju”, zapravo, ne interesuje.
Ako već (opet, i nerado) govorim o toj ličinki, moram naglasiti da je Kusturica sam po sebi mnogo manje važan nego što on može i pretpostaviti. Ali je sigurno da, nošen svojom egocentričnošću, ekvivalentnoj balkanskoj sado-mazo-grandomaniji, Emir Kusturica ne dolazi ponovo u Izrael radi umjetničkog nastupa, već da bi regrutovao podršku izraelskog plebsa i mecena bez kojih ne bi mogao financirati svoj Drvengrad i Kamengrad. Kao što je Hrvatima trebala NDH, njemu je potrebna NDS, Nezavisna Država Srpska. A ostale ličinke, gusjenice, daždevnjaci i trigloditi iz Srbije i Hrvatske, Tadić i Josipović, vide u tome svoj interes.
Nameće se pitanje u kakvoj vezi su ti filmadžijski “gradovi” sa Izraelom? I još važnije: kako proniknuti u bit stava Vlade Izraela prema situaciji u Bosni?
Prije toga, prisjetimo se da su oni koji su vršili genocide “u ime svoje nacije”, označeni kao nacisti. Favorizacija takozvane superiorne arijevske kulture bila je temeljem genocida svjetskih razmjera. Istina o superiornosti malo se razlikuje od proklamovane: Hajnrih Himler, vodeći okultist Trećeg Rajha, tražio je i sabirao tu kulturu po Tibetu.
Konstatujmo da umjetnost koja oslonac traži u mediokritetskom ukusu plebsa nije više umjetnost. Plebs kom je credo fašizacija, u svom frenetičnom zadovoljavanju čula, u transu, nošenom inercijom čuvenog podrugljivog Juvenalovog panem et circenses, ne smatra bitnom činjenicu da svoj folklorizam žrtvuje najcrnjem obliku nacizacije estetike.
Umjetnost je jedno, a za razumijevanje sfere politizacije estetičkog postoje eksperti, profesionalno, i još više moralno, obavezni objasniti da nacisti ne vide u narodu ništa drugo do sredstvo doktrinarne instrumentalizacije njegovog kultur-etniciteta u cilju koordinacije centara za strategijske istraživačke projekte sterilizacije autohtone pameti.
Šta ima Izrael sa Srbima (i pro-Srbima) koji se danas susreću u Izraelu? Sigurno je da to nisu Srbi Titove antifašističke epohe, već Srbi koji su izravni sljedbenici Stefana Nemanje, odgovornog za genocid nad Bogumilima. Koliko Izraelaca su uopće čuli što o Bogumilima? Mnogi od njih brkaju Bosnu i Rumuniju. Ali za Kusturicu skoro svi znaju. Međutim, ne znaju da Kusturica, rekonvertirajući s islama u pravoslavno hrišćanstvo, nije baš nimalo slučajno uzeo ime Nemanja.
Žrec, vispreni sarajevski šibicar, zna da se oko tel-avivske burse vrti glavna lova. Poznaje puls gomile, tek izašle iz gladijatorskih arena, i zna iskoristiti antiislamski trend zarad vlastite popularnosti.
Folk-nacizam
Krajnje je vrijeme da se izraelskoj javnosti saopšti ko je i s kakvim ciljem obmanjuje, uvodeći je u balkanski turbo-folk-trans. Neiskreni konzumenti filosofie prešućuju da su i Martina Heideggera na njegovim holzwege poštovali i identificirali kao svog suseljanina, svojedobno najgrlatiji sljedbenici Adolfa Hitlera.
Šta reći kad vam kolega kaže da se u Sarajevo može vratiti – samo na topu! Sigurno je da on može biti samo filozof, a filosof, nikako. Ili, saznate, također iz prve ruke, da je folk-umjetnik, iz skrivene kukavičke anonimnosti, po svom gradu ispaljivao minobacačke granate.
Perfidni egocentrici znaju da izraelska siva eminencija kotira visoko, dobro pozicionirana i zaštićena na nivou međunarodne političke scene kojom dominirajuću ulogu ima kriminalno podzemlje. Svi putevi vode ka Sorošima i Rotšildima. Imati njihovu blagonaklonost znači kao njihov miljenik biti kandidat za prestižne nagrade. I funkcije.
Samo ljubitelji mraka i egzorcizma mogu sa simpatijama gledati na nekog ko je iz psihologije mase izvukao na površinu sve ono što je dekadentno, iracionalno, naturalističko u najogoljenij formi, ali ima uspjeh kod plebsa. Ne kuže obožavatelji kiča da im se Kusturica ruga, i Bosancima, i Srbima, i Izraelcima, ruga se cijelom svijetu sazdanom na mentalitetu čopora divljih šimpanzi, predanih zanosu buke, kreštanja, skakanja, prevrtanja, otimanja, ujedanja, silovanja… Sve to ljudi-šimpanze nazivaju umjetnošću, krojenoj po mjeri vlastite umne nedoraslosti. A u pozadini je politika, cinična, proračunata, neumoljiva. Nije li i sama ideologija beščašća i smrti umišljena umjetnost? Leševi hiljada zvjerski umorenih ljudi, žena i djece, jesu li za podsmijeh i humor?
Otkuda ta borba za naklonost Jevreja?
U Bosni se kaže da i ptičice na grani znaju (sve o svima u selu), odnosno, da je jasno koliko su dva i dva. Ali, u stanju transa zaluđeni plebs od dva-plus-dva vidi sedam. Na Kustinoj majici je lik Če Gevare. Narko-delirijum. Nije to Nemanji nedostojno. U Izraelu treba bojkotovati Kusturicu kao što su ga bojkotovali u Turskoj. Umjesto da je kao pravi Bosanac, koristeći raskošni talenat, ukazao na puteve uspinjanja ka dostojanstvu svake ličnosti, Kustina idejna matrica oko koje vrti poluumove je lavirintizam besmisla. Najveća gorčina na kraju će ostati njemu. Uživjevši se u ulogu reinkarniranog Nemanje, Kusturica zaboravlja da je i čovjek, ako je još uvijek.
U cijeloj toj “igri”, nije ni bitan sam Kusturica, već trijumf sotonizma. Nakon svega što su pogromaški okultisti prouzrokovali Jevrejima, Izraelci bi se morali veoma ozbiljno pozabaviti pitanjem šta im to donosi Emir, alias Nemanja, Kusturica?
Sve to o Kusturici ne bi dobilo svoju fizionomiju da finalnu pozadinu njegovih gostovanja nije obasjalo hapšenje ratnog zločinca Aleksandra Cvetkovića, uhvaćenog u Izraelu.
U Izraelu ima dovoljno progresivnih slojeva društva, zajednica i pojedinaca koji mogu razlikovati dobro od zla, umjetnost od karikaturalne blasfemične nakaradnosti. Ipak, ostaje krupan i toliko nedokučiv segment mraka u samom Izraelu koji liferuje moralni debakl. Kriminalci upleteni u zločinačke afere djeluju suprotno interesima zemlje, ali je izvjesno da nekim strukturama vlasti, tačnije, pojedincima u Knesetu, imponuje što imaju svoje kriminalne ekspoziture kojima mogu ekspedovati artikle na tržištu, uključujući i granate sa izraelskim žigom što su padale po Sarajevu, ispaljene sa srpskih položaja, ubijajući nedužnu djecu.
Samo u Sarajevu za vrijeme četvorogodišnjeg rata poginulo je 1500 djece. U to vrijeme Kusturica je sa Miloševićem pio viski, a kasnije je odbio da se ogradi od njegovih zločina i nazove ga pravim imenom. Time se Kusturica deklarirao, u bosanskom žargonu, kao gnjida, potapajući u bezdan sve što je stvorio.
Doveo je u pitanje legitimnost dodjeljenih mu nagrada. Po čemu ih je zaslužio pored mase Zapadu potpuno nepoznatih filmova iz goleme indijske kinematografske produkcije? Nema boljih režisera?
Sve dok jedni umišljaju sebi da su superiorniji ljudi i pri tom da su još i umjetnici, niti su ljudi, još ponajmanje su umjetnici. Ne stvara čovjek estetiku, ona je stvorena rukom Stvoritelja, da bi čovjeka činila čovjekom. Ne uspije li se afirmirati estetika, to nije njen promašaj, već je promašen onaj koji je sam sebe opunomoćio da je zastupa. Vrhovno Biće Univerzuma stvara savršenstvo, pa nedostaci pripadaju samo osionim, mentalno ograničenim i moralnosti neprispjelim kabadahijama.
Četnikijada i ustašijada
Od osnivanja države Izrael bilo je zainteresiranih da se infiltriraju među pionire naseljavanja, preživjele Holokausta. Malo se moglo znati o svima, posebno o onima koji su krili svoja prava lica, svoje glave koje su do juče bile čupave pod četničkom kokardom, ili ustaškim simbolom. Ta četnikijada/ustašijada nije prestala djelovati do danas, a dokaz je i povremeno upadanje Karadžićevih i Bobanovih špijuna u Izrael koji se ne libe da javno na YouTubeu veličaju i glorificiraju genocid. Jedan od njih, Miroljub Petrović, predstavlja se kao doktor alternativne medicine (kao i njegov idol, doktor Dabić). Taj “dr” na jednom od svojih foruma izjavljuje da je bio na dubrovačkom ratištu, i, bez imalo rezerve i stida, da bi Draganu Vasiljkoviću, tzv., Kapetanu Draganu, optuženom za brutalne ratne zločine (trenutno je u pritvoru u Australiji) trebalo dati politički azil u Izraelu. Ne bi oni imali ni zvanični ni nezvanični azil da nema ugro-imperijalno-nostalgičnih daždevnjaka i aždaha koji ih dovode, pod oreolom narodnjačkog kulturnjaštva.
Nevezano za ovu temu, ali u dodiru sa pitanjem šta se događa sa kulturom, morala bi se usput spomenuti četnikijada u Domu armije BiH u Sarajevu, nekadašnjem Domu JNA, koji je uglavnom bio i vojni dom kulture. U tom Domu, koji će zasigurno ponijeti epitet nekulturnog i neslavnog, 7. januara anno currente 2011., proslavi pravoslavne Nove godine prisustvovao je i đavolji vladika Vasilije Kačavenda. Kriminalac, silovatelj, pokrovitelj i inspirator zločina, među prvima sa top-liste neprijatelja Bosne. Šta je on slavio, i na čiji poziv, u hramu kulture, dok su većina Sarajlija mirno spavali, i ne sluteći ko im je u centru grada? Zar tom popu nije mjesto zeničkom zatvoru? Postoji li nešto što se zove pravna i moralna odgovornost sarajevskog gradonačelnika?
Izrael – Bosna, juče
Ako se antifašistički dio izraelske javnosti ne opredijeli za tekovine humanosti, imaće veliki problem da razluči pozicije između nacizma i civiliziranog društva.
Na Bosnu, nakon svega što je prepatila nije se smjelo dogoditi da bude bačen ni kamen, a kamoli toliko bombi, na kraju još i radioaktivne, s “osiromašenim” uranijumom i s dioksinom. Zato mogu kao Bosanac da kažem samo jedno: proklet da je, ko god da je na bilo koji način naškodio Bosni, bilo direktno, bilo u svojstvu “krtica” iz Kneseta, ili bilo kog drugog mjesta.
Stvari postaju jasne tek putem egzaktnog slijeđenja događaja u bliskoj prošlosti.
Prije polaska za Izrael doprlo je do mojih ušiju hvalisanje: “Mi znamo šta se dešava čak i u Knesetu”. Ko to, “mi”? I kako to, “znamo”? Shvatio sam jako brzo u samom Izraelu.
1993. godine u centralnom auditorijumu na “Hebrew University” u Jerusalimu održan je miting podrške Bosni, u organizaciji grupe profesora i studenata. U trenutku kad je profesor Igor Primorac ispred govornice uporedio srbijanskog predsjednika Miloševića sa Hitlerom, iz publike je skočio Tomi Lapid, ljutito vičući i gestikulirajući nastojeći da minira skup, što mu je i bio cilj, u čemu je dobrim dijelom i uspio. Tako je mom umu postalo dostupno da “krtica” iz Kneseta ima duge ruke utjecaja na zbivanja u Bosni i da je, bili moji zaključci subjektivni, ili netačni, ipak bilo sasvim sigurno da su korijeni “srbovanja” itekako pušteni da kao korov truju ionako rovito izraelsko tlo.
U posve drugom izdanju mogao se vidjeti Tomi Lapid kada je sprečavao da u posjet Izraelu dođe predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman. Lapid je tada rekao da, dogodi li se to, on će obući svoje logoraško odijelo. Kada je Stjepan Mesić govorio u Knesetu (ja nisam ustao da ga pozdravim kao svi ostali prisutni, za mene on je bio samo jedan među svima koji su rušili Jugoslaviju, znajući unaprijed za krvavi rasplet u Bosni i Hercegovini), ali je Lapid bio veoma srdačan. Odveć indikativna suprotnost u držanju novinskog izvještača iz Kneseta, dugogodišnjeg novinara “Ma’ariva” i urednika televizije, kasnijeg član Vlade, osnivača i predsjednika stranke “Šinui”, na kraju i šefa Ministarstva pravosuđa.
Od onog događaja kada je Tomi Lapid branio Slobodana Miloševića, do danas, prošlo je sedamnaest godina. Tomija više nema, ali se u aktivnosti “krtičnjaka” nije ništa promijenilo, što samo znači da su se “krtice” razmnožile i sada se nalaze na svim univerzitetima, u uredništvima časopisa, na izraelskom radiju i televiziji, u privrednim tvrtkama, veleposlanstvima.
Nažalost, isti Primorac, za kojeg će se ispostaviti da je bio u čvrstoj vezi sa bivšim počasnim konzulom Republike Hrvatske, nekadašnjim šefom izraelske policije Dan Bar Amom, poznatom po izjavi da pomaže samo Hrvatima, nije organizirao slične protestne skupove u vrijeme eskalacije rata i aktivnom oružanom pridruženju hrvatske armije agresiji na suverenu BiH. Primorac se tada nije oglasio niti je i pomislio da uporedi i Tuđmana sa Hitlerom.
Bilo je to vrijeme pregrupisavanja i sigurno dobro plaćene propagande da se u ime navodnog solidarisanja sa Bosnom regrutiraju simpatizeri sklapanja hrvatsko-bošnjačkog pakta u borbi protiv zajedničkog neprijatelja – Srba.
Sve te maske brzo su pale kada su Hrvati otvoreno demonstrirali da su ambicije za razbijanje Bosne, skuvane u vatikanskom kotlu, starije i od srpskih. Najilustrativniji je primjer odnosa Hrvata prema “bosanskom cvijeću”, tj. prema Bošnjacima, viđen u toku međusobnih oružanih okršaja, koji se ne mogu drugačije okakarakterizirati osim kao izdaja zajedničke domovine. A u svim epohama zna se kako se kažnjavala izdaja te vrste.
U jednom kritičnom trenutku Bošnjaci su otkrili zavjereničku dvoličnost Hrvata i kada su dali do znanja da tako neće ići, našli su se pod unakrsnom srpsko-hrvatskom vatrom. Međutim, ostaje zagonetnim fenomen do koje mjere Bosanci lako praštaju i prebrzo zaboravljaju.
Bosna – Izrael, danas
Poražavajuća je činjenica da Bosance/Bošnjake u Izraelu ne zastupa Bosna. Zastupaju je dvije srpske zajednice. RS i svi oni koji su za Srbiju. S izuzetkom srdačne i predusretljive gospođe Savjetnice pri Ambasadi Bosne i Hercegovine u Tel-Avivu, u samoj Ambasadi nema se osjećaj topline i povjerenja, samim tim što ambasadora bira Republika Srpska.
Inače, bez direktnih vazdušnih linija, Bosna i Izrael su kao dva slijepa crijeva u jednom tijelu. Potrebno je samo da se pobudi interes za uzajamnu razmjenu turista. Koji Izraelac ne bi poželio da posjeti Bosnu, i koji Bosanac/Bošnjak ne bi poželio da posjeti turističke destinacije i svetišta u Izraelu? Razlozi leže u nepovjerenju i predrasudama prouzrokovanim diletantskom politikom.
U Izraelu, na višem nivou sfera utjecaja i međuovisnosti kompanjonskih grupacija formiranih na pricipu povezivanja povlaštenih političkih kriminalaca, ili, kriminogenih mimikričara odjevenih u ruho parlamentaraca, poput već palih u policijske i sudske dokumente, Ezera Vajcmana, Ehuda Olmerta, Ichaka Mordehaja, Moše Kacava, Arija Derija, i ostalih koje je zaklonila koma (Ariel Šaron), ili neka mračna sila, a za koje je pretpostaviti da su neinteligentan medij pred visprenim Balkancima, stiče se dojam o mogućoj ranije uspostavljenoj kooperativnosti sa Srbima, koja datira još od Golde Meir, Menahema Begina, Moše Dajana, pokretanih antijugoslavenskim silnicama, jer, eto, Tito je pomagao Arapima. U takvom širem kontekstu, sasvim zornom postaje činjenica da isti čvrstorukaški, desničarski izraelski establišment, radeći o glavi Sarajlije Davida Elazara, načelnika Generalštaba izraelske armije, radio je, i dopušta i sada da se radi o glavi Bosne Hercegovine, i to, nažalost, sa uspjehom. Ne samo da se pomaže tzv. Rebublici Srpskoj, pomaže se i tzv. Herceg-Bosni na koju Hrvati pretenduju u neprekinutom kontinuitetu. Povijest je falsificirana još od Austro-Ugarske, odnosno, na inicijativu katoličke crkve, brisanjem autentičnosti bosanskog jezika i teritorijalne kompaktnosti Bosne.
Podanički, dodvorički, udvorički mentalitet jedne nacističke desnice, uvijek će podržati radikale i objeručke će se okrenuti prema istofrekventnim nacional-ekstremistima, pa će svoju desnicu pružiti ljevici, a ljevicu desnici svakog potencijalnog partnera u zločinu.
Mlađi Izraelci koje možda oduševljava Novak Đoković, ne znaju da njihovi vrli susjedi jugoslavenskog porijekla, – koji po ko zna koji već put u Izrael dovode Kusturicu kao reprezentanta Republike Srpske i Srbije, – nisu simpatizeri Titove Jugoslavije i srpskih partizana koji su zaštitili Jevreje da ne budu apsolutno iskorijenjeni. Ne znaju, jer im se sakriva istina, da je Kustirica simbol one Srbije koja je 1941. godine prva proglasila Judenfrei teritorij u Europi.
Ista ta početničena Srbija, koja ubija Bosnu, samo iz lažnih obzira govoriće danas afirmativno o izraelskoj politici, (zahvaljujući Vuku Draškoviću i ubijenoj Klari Mandić, osnivačima Udruženja srpsko-jevrejskog prijateljstva), jevrejskoj tradiciji, vjeri, kulturi, istovremeno plitko prikrivajući obnovljeno minsko polje nikolajevićevsko-amfilohijevskog antisemitizma i mržnje prema svemu jevrejskom. Ta razlika između Titovih Srba, i Milošević-Karadžić-Dodikovih Srba, trebala bi biti poznata Izraelcima kada ugošćuju od strane samih izraelskih pro-Srba omraženog konvertita “Brankovića”, o kome je Kusturica svojim konvertitstvom pokrenuo autobiografski film u suprotnom pravcu kretanja povijesti.
Na kraju, najvažnije: ko je taj, ili, ko su ti zahvaljujući kojima se organizuje gostovanje jednog takvog derneka i kiča? Ne bi li se po ekvivalentnoj osnovi mogao ugostiti i super-ekstremni ustašobranitelj Marko Perković Thompson? Među njima ne postoji nikakva suštinska razlika, osim što je u glavama prosječnih Izraelaca uvriježeno glupo vjerovanje da su im Srbi (koji Srbi, partizani; ili četnici-nacisti?) bliži od Hrvata (koji Hrvati, partizani; ili ustaše-nacisti?).
Pored pravih izbjeglica s Yu-prostora u Izrael su se sjatili, pokupljeni iz pacovskih kanala, nečasni, kriminogeni, narkodileri, prodavači ljudskih duša odlikovani istim ordenom kao Draža Mihajlović, ratni genocidni zlikovci, nastavljajući da terorišu i progone one koje su već ojadili. Metom takvih saprofita našao sam se i ja, trpeći teror koji je pogađao i moju djecu. Ovladali su duhovni teroristi apsorpcionim centrima, zajedničke manifestacije su častili isključivo šumadijskim folklorom, izbijale su i tuče, a udruženju iseljenika iz matice Jugoslavije, jednom od najstarijih u Izraelu, nametnuli su svakovrsni zulum i svoje programe za kulturu. Stoje iza bratimljenja gradova (Modi’in – Banja Luka), a gospođa NN preživjela Aušvic, proglašava Banja Luku “srpskom prijestonicom”. Ne čudi što su članovi entuzijasti razjureni. Podrazumijeva se, uspjeli su falsifikatori, mecene “našeg predsednika Miloševića”, udomitelji Gazda Jezde i raznih Cvetkovića, u nakani likvidacije svega jugoslavenskog. Putem falsifikata i lažnih svjedočenja mnogi kulturnjaci domogli su se njemačkih reparacija, namještenja i drugih privilegija. A nikada se nijedan od njih nije oglasio po pitanju stradavanja Bosne.
Prosječni Izraelac je priprost, neinformiran, zblanut, oduševljen svakim spektaklom i skalamerijom svjetlosti, pokreta, zvuka truba i bubnjeva, svega onoga čime je raspolagao čuveni naduveni nekadašnji tandem Kusturica-Bregović, po kojima je, nažalost, izraelska publika upoznala balkanski koloplet etno-melosa i ojkačkog divljaštva i nemorala, perfidnosti, silovitosti i sklonosti zločinu svake vrste. Kao dobar psiholog Kusturica vješto manipulira emocijama tog polu-obrazovanog i priglupog puka, jednako uspješno ranije na Yu-prostorima, kao i sada gdje prostaštvo i glupost još imaju prođu.
Ako Srbi imaju listu imena Jevreja “zaslužnih” za razgradnju Srbije, gubitak Kosova, bombardovanje gradova, umjesno bi bilo zapitati se nije li uloga tih neprijatelja Srbije kompenzirana i njihov grijeh oprošten time što su članovi tog modernog Sanhedrina, vijeća “mudrih”, koji navodno vladaju, vedre i oblače, aminovali podjelu Bosne? Ako griješe u procjeni Srbo(nacio)nalisti, skupa sa Srbo-nacistima i četnicima, to još ne znači u pogledu tih zasluga, stvarnih ili umišljenih, da ne vrijedi izreka: Tamo gdje ima dima, ima i vatre.
Napokon, šta su bosanski Jevreji organizirano preduzeli da istupe s proglasom u prilog očuvanju integriteta zemlje koja im je prije 600 godina pružila sigurnost?
Ne može se bez gorčine ne primjetiti da je kao pripadnik manjinskog naroda Jakob Finci veleposlanik, predstavnik Bosne i Hercegovine u Švicarskoj. Neka on bude i predsjednik Bosne, ali kako objasniti da su istinoljubivi i nekompromitovani pravi Bosanci skupa sa svojim porodicama u Izraelu degradirani do nivoa sluga, u ratnim bezizlaznim uslovima ucijenjeni nasilnom abrahamizacijom, poniženi i uništenog zdravlja? Ima li u svemu tome ikakve logike i pravde? Ne budi li to bolna sjećanja na vremena progona, ucjena, odricanja, nasilnih asimilacija, svirepih ubistava…? U šta se pretvorio Izrael i je li to ostvarenje snova onih koji su u galutima sanjali o zemlji tolerancije i mjesta prebivanja Istine?
Žele li iskazati zahvalnost i dokazati građansku lojalnost, ni sada nije kasno da bosanski Jevreji reagiraju, probude se iz bajagi antipušačkog transa i upute jasno artikuliran protest na adresu OUN, Svjetskom jevrejskom kongresu, Ministarstvu inostranih poslova Izraela, Predsjedništvu i Vladi Izraela, u kojem osuđuju ambicije afirmacije genocida u Bosni i nad Bosnom. Podrazumijeva se da moraju glasno zapitati svoje ađutante i “krtice” kako se to događa da po Izraelu slobodno vršljaju ratni zločinci? Ne učine li to, olako previđajući i zaboravljajući strašnu sudbinu koja je zadesila Dobre Bošnjane, i Bosance/Bošnjake 1941./1991., da li će i dalje moći mirne savjesti i sa kakvim kredibilitetom govoriti o genocidima počinjenim nad Jevrejima?
Ostaje otvorenim pitanjem da li će Izrael ostati, ili postati u još većoj mjeri, El Dorado za kriminalce tipa Gazda Jezda, i za ratne zločince tipa Aleksandar Cvetković, i sve neotkrivene, ne samo iz bivše Jugoslavije (šta je sa Ukrajincima, Rusima, i ko zna kojim legionarima…), a za koje se nagađa da su došli okrvavljenih ruku, kao i pitanje da li će se neko razuman obratiti svom nevidljivom, ali svuda prisutnom Sanhedrinu?
Odgovor je za sada indiciran jednom naizgled bezazlenom predstavom, a ustvari tiradom balkanske buke, političkog smrada i psihološkog terora, u ime umjetnosti i zabavnog druženja u kom je, – uz blagoslov domaćih izraelskih mecena, eksponenata iz Beograda/Zagreba/Mostara/Banja Luke i sveznajućih “krtica”, – osim (prividno) zabranjenog pušenja, dopušteno sve drugo, pa i besramno glorificiranje uništenja vlastite države bosanske.