Kada bi se kojim slučajem od naših naroda očekivalo da svojim minimalnim ustupkom doprinesu očuvanju svijeta, vjerovatnije je da bi prije čitav svijet bio razrušen, nego što bi se izdiferencirao spasonosni procenat onih koji bi svojim odricanjem mogli promijeniti cjelokupnu stvarnost. Čast pojedincima, ali prividno demokratski konstituirane globalne grupe, političke partije, funkcioniraju za interese globalizma. Ljudi su izgubili povjerenje, a za kriterijume, nije sigurno da li su ih ikada i imali. Moguće ih je razumjeti. Doista, već odavno je postalo nepodnošljivim moraliziranje o izlišnosti popravljanja svijeta. Gotovo da nema ugla na kom vas ne čeka instant-pametar sa svojim drskim, perfidnim savjetom: ne mijenjaj svijet, mijenjaj sebe; ne očekuj da se okolina prilagodi tebi, ti se moraš prilagoditi okolini!
Mnogi govore o istini, citiraju Aristotela: „Drag mi je Platon…“
Zanemaruje se da nema Istine bez Čovjeka. Potrebno je sačuvati i Istinu i Čovjeka, a pri nužnom izboru ili, ili, radije treba birati Čovjeka, jer o Istini mi ne znamo šta je ona danas, da li je identična onoj od jučer, a o sutrašnjoj i njenim formama i dimenzijama nemamo nikakvu predstavu. Zato, pustimo „nepogrešive“ zaštitnike „istine“ i njihove bajke o postojanosti nepromjenljivog.
„…ali istina mi je draža!“…
Lijepo zvuči, pod uslovom da niste u bliskoj zoni stotinjak decibela debelog promuklog mutantnog pijanskog pušačkog glasa s poljskim akcentom. Savjetodavac prvo nema namjeru da se sam promijeni, a okolinu je već prilagodio sebi nasilnim stilom i svojom veprovskom pojavom. Takvom je neko rekao da je inteligentan, ili je to sam sebi umislio.
Pozitivna inteligencija podrazumijeva preformiranje, i sebe, i socioambijenta, uvijek je u službi kulturnog očovječenja društva. Negativna inteligencija nije inteligencija, već antium. Što nije humano, nije ni umno, ma koliko se činilo inteligentnim.
Humanost bi, dakle, morala biti prvi i osnovni atribut/kriterijum inteligentnosti.
Tokom dugog perioda špekulisalo se tezama o natprosječnom IQ vodećih „umova“ Trećeg Reicha. Nauka jednom zasvagda mora zauzeti rezolutan stav prema svim eugenički „potkrijepljenim“ stavovima o inteligenciji pripadnika „nadrase“. Moguće je da je Martin Bormann bio pametan (kognitivno, memorijski, inventivno), za balističkog super-eksperta Wernhera von Brauna ne treba ni sumnjati. Ali, u negativnost uronjen um, sračunat na genocidnu, razaračku, mučiteljsku, – destrukciju, – ne može biti uman.
Ne bi bilo umno, ni uputno, propitivati umnost uma norveškog zločinca Andersa Behringa Breivika, koji je petak 22. jula 2011. pretvorio u crni petak. Umjesto pitanja o njegovoj uračunljivosti, političkoj pozadini motiva, samostalnom djelovanju ili u sklopu organizirane grupe istomišljenika, treba se okrenuti na suprotnu stranu i odgovor će se ponuditi sam: Albert Camus, „Stranac“.
Borac protiv totalitarizma, Camus, uprkos svim zaslugama u sferi priznavanja samobitnosti individualiteta, zaustavlja se pod pustinjskim horizontima (na kojima je tražio sebe kao slobodnog čovjeka, a prepoznavši se jedino kao biće beznađa i apsurda, novi Sizif), i prepušta sudbinu užarenom disku Sunca nad sumornim krajolikom beskrajnih zabluda. To Sunce koje nad Alžirom neumoljivo blješti i sagara moć racionalnog suprotstavljanja zlu, navodi ne-Afrikanca, sina kolonizatora, da puca u Arapa. Istina, prema storiji, Arapi su bili kivni na Raymonda, prijatelja glavnog anti-junaka, Mersaulta. On problem rješava ubistvom. Na sudskom procesu moderni Avel ne pominje da je ubio čovjeka, već Arapina. Arap je, istini za volju, kao nekada Kain, pokazao nož, ali situacija je u motivacijskom smislu bila suprotna. To je bilo samo upozorenje na drsko smetanje. Optuženi Mersault objašnjava svoj postupak, ne ispoljavajući ni žaljenje, ni savjest:
„Usmrtio sam Arapina, kao što sam i namjeravao. Zatim sam pričekao i, da budem siguran da sam dobro obavio svoj posao, ispalio sam još četiri hica, hladnokrvno, sabrano i, moglo bi se reći, promišljeno.“
„Eto, tako, gospodo“, reče javni tužilac. „Izložio sam vam tok događaja koji je naveo ovoga čovjeka da posve svjesno počini umorstvo. To posebno ističem“, reče. „Jer, nije posrijedi obično umorstvo, nepromišljen postupak u kojem bi se mogle uzeti u obzir olakotne okolnosti. Ovaj je čovjek, gospodo, inteligentan. Čuli ste ga, je li? Zna dobro odgovarati. I ne može se reći da nije znao što čini.“
Slušao sam i čuo da me smatraju inteligentnim. Ali, nije mi bilo jasno kako se vrline jednog običnog čovjeka mogu pretvoriti u ubitačnu optužbu protiv okrivljenika. To me je bar iznenadilo, pa nisam više slušao tužioca sve do trenutka kad začuh kako govori:
„Je li ikad rekao da se kaje? Nikad, gospodo. Ni jedan jedini put u toku istrage ovaj čovjek nije pokazao da mu je žao što je počinio taj gnusni zločin.“
U taj čas okrenu se meni, upre prstom u mene i nastavi me napadati a da nisam pravo znao zašto. Dakako da sam morao priznati u sebi da ima pravo. Nisam mnogo žalio zbog svoga čina. Ali sam se čudio tolikoj ozlojeđenosti. Najradije bih mu objasnio srdačno, gotovo nježno, da nikad nisam mogao uistinu ni zbog čega žaliti.
Nije isto ako ovakav tekst čita Anders Behring Breivik, i čitalac koji ne namjerava da bilo kome nanese bol. Mersault kaže: „Usmrtio sam …, kao što sam i namjeravao… »da budem siguran da sam dobro obavio svoj posao«, ispalio sam još četiri hica, hladnokrvno, sabrano i, moglo bi se reći, promišljeno.“ Ali, nije mi bilo jasno kako se vrline jednog običnog čovjeka mogu pretvoriti u ubitačnu optužbu protiv okrivljenika. Nisam mnogo žalio zbog svoga čina. Ali sam se čudio tolikoj ozlojeđenosti. Najradije bih mu objasnio srdačno, gotovo nježno, da nikad nisam mogao uistinu ni zbog čega žaliti.
Posljednja rečenica je vrhunac sarkazma, i nekog naizgled naivnog idiotizma, ali nije samo to. Ona odražava najsuroviju brutalnost realnosti. Norvežanin Breivik u svom „Manifestu“ izjavljuje da muslimane treba brutalno deportovati iz Europe i odobrava fizičku likvidaciju Albanaca i Bošnjaka koji se tome usprotive. „S obzirom da su tu živjeli nekoliko stoljeća, oni neće prihvatiti deportaciju iz Europe i borit će se za svoj opstanak. Stoga, morat će se primijeniti dugoročnija i brutalnija vojna strategija.”
I on je ubijao. Hladnokrvno, sabrano, promišljeno.
Sigurno je da se Camus ne bi složio sa brutalnim genocidnim namjerama, ali, nažalost, njegov Stranac je uljez koji ubija domaćina, i još izjavljuje da nikada nije mogao uistinu ni zbog čega žaliti. To je to: od humanosti je ostao samo prazan um-antium. Tako, tip norveškog monstruma, motiv za svoje vikinško “herojstvo“ pronalazi u krstaškom mesijanizmu. Nastavlja se ubijanje uime budućeg ubijanja. Semantički, pojam antisemitizam ovuhvata dvije pojave: antijevrejstvo, i antiarapstvo. Nakon što je Hitler skoro istrijebio Jevreje, njegovi sljedbenici sada pozivaju na krstaški rat protiv Arapa, tj., protiv muslimana. Antisemiti poput Breivika previđaju da među Arapima ima dosta i nemuslimana, ali to ne pominje. Antisemitima je općenito stalo do toga da iz Europe izbace ne samo druge narode već i njihove religije, kako bi se očuvao dominantan kršćanski karakter Europe. O tome otvoreno govori i papa Ratzinger. Međutim, islam je nezaustavljivi idejni i kulturni svjetski proces. Uz njega idu i pojave koje ne odgovaraju karakteru izvornog islama, no, za tako nešto ne mogu se okriviti svi muslimani. Napokon, ako se Al-Qaidi pripisuje terorizam, mora se uspostaviti reciprocitet i sagledati ko je inicirao terororizam i ko je najveći terorist.
Camus, također, piše: „Znam da velike historijske tragedije često fasciniraju ljude približavanjem užasa. Paralizovani, oni ne mogu srediti svoje misli da učine nešto, već čekaju. Dok tako čekaju, jednog dana čudovište Gorgon ih proždere. Ali ja bih želio da vas ubijedim da čini mogu biti razbijene, da je to samo iluzija nemoći, da je snaga srca, inteligencije i hrabrosti dovoljna da zaustavi sudbinu i ponekad je preokrene.”
Snaga srca, inteligencije i hrabrosti. Breivik sigurno misli da je pucanje po djeci kao po glinenim golubovima odraz prava ugroženih „konzervativaca“. Izjavljuje: “Imao sam privilegiju susresti jednog od najvećih živućih ratnih heroja Europe, srbijanskog križara koji je ubio mnogo muslimana na bojnom polju. Zbog progona EU-a na temelju navodnih ratnih zločina protiv muslimana, živio je u Liberiji. Posjetio sam ga jednom u Monroviji, prije osnivačke skupštine u Londonu 2002. godine.” Štampa iscrpno analizira, konstruira, ali niko da se sjeti da pomene cvjetove zla ponikle u vrtovima zemalja koje na svim portalima tetoše “STORMFRONT”, pokret neonacista za očuvanje bijele rase. Niko da se sjeti ruskog akademika Aleksandra Istarhova i njegovog rasističkog pamfleta “Udarac ruskih bogova”. Ako nacizam caruje kao neometani korov, ima se zahvaliti autorima takvih pamfleta, ali i predsjednicima vlada kojima trebaju akademici poput Istarhova.
Sasvim uopšteno rečeno, sa budalama i suviše pametnima isto stoje stvari – sa njima je nemoguće razgovarati. A tamo gdje prestaje dijalog počinje rat. Ako se za trenutak ostave po strani razmišljanja o srbijanskom teroru nad ne-Srbima, dolazi se do zaključka da je Sloba-Zloba bio najveći dušmanin svome narodu. Ni Hitler u kooperaciji sa Pavelićem nije porušio toliko srpskih kuća i Srbe protjerao sa teritorija koje su naseljavali, koliko se može zahvaliti srbijanskom lideru. Milošević je indirektno svojom neuračunljivošću pobio masu građana i seljana srpskog porijekla. Povrh toga, posljedice kontaminacije voda i plodne zemlje Vojvodine, Kosova i Bosne, gotovo da su neizbrisiv trag jednog totalitarnog pro-globalističkog beščašća i bezumlja. I njemačke bombe su razarale, ali nisu bile punjene osiromašenim uranijumom. Drugo, nakon 1991. u zemlji su ostale stotine tisuća mina koje će vrebati svoje žrtve tokom čitavog ovog vijeka. Sve što se dogodilo Srbima – na dušu njihovim ideolozima, crkvenim, vojnim i političkim.
Nadmeni Milošević je bio idealan adept. Odradio je tačno po školskom uputstvu sve ono što mu je Poljak, papski ađutant, Zbigniew Brzezinski telepatski uprogramirao u umišljenu pamet. Taj bilderbergovac spada u red najopasnijih i najmračnijih tipova koji su ikada hodali ovom našom, na nasreću, zajedničkom Planetom. I danas aktivan, u 83. godini života, sprovodi u djelo strategiju po kojoj su filigranski odigrali svoje uloge Valensa, Gorbačov, Sadam, Bin Laden, Mubarak, Gaddafi, Assad, i još čitava plejada svjesnih i nesvjesnih poslušnika.
Nakon barbarski počinjenih terorističkih akata u Norveškoj, sada se u kuloarima zlurado smješkaju jedni drugima oni koje Breivik pominje kao žrtve islamizacije. A prešućuje se da bijeli rasisti već više od dva milenijuma vode rat istrebljenja „nearijevaca“. Neokolonijalisti žele biti vladari i u Afganistanu i u svojoj kući, koja opet i nije njihova, jer su potomci nemilosrdnih otimača i ubica. Ne daju oni nikome azil tek tako. Svi azilanti, i njihove porodice, samo su moderno roblje. Čak i ako ne rade i žive samo od socijalne pomoći, oni su taoci europskih vlada koje će od matičnih zemalja imigranata višestruko naplatiti svaki cent svog „milosrđa“, u nafti, zlatu, dijamantima, milom, ili silom.
Samo je prozirna iluzija da Huntingtonov „Rat civilizacija“ nije već otpočeo. On se vodi svom žestinom, i samo je pitanje dana kada će se u cilju radikalnog smanjenja populacije, osim putem inplantiranja virusa HIV-a, genetski modificirane hrane, fluorisane vode, vještački izazvane gladi, upotrijebiti i nuklearni potencijali. Ako iko misli da je Pakistanu, u najmnogoljudnijem regionu, tek slučajno omogućeno da dođe u posjed nuklearne tehnologije, zanemaruje osnovne postulate Maltusove teorije i novije geopolitike. Zbigniew Brzezinski je već poodavno postavio situaciju („Velika šahovska tabla“), sada samo trebaju super-računari da pravoremeno povuku planirane poteze. Donekle bi Kina mogla pomrsiti konce i račune velikih igrača, ali interesi vodećih sila u suštini su nedodirljivi i globalna podjela teritorijalnih cjelina već unaprijed je zagarantirana, uključujući preliminarne procjene broja žrtava eventualnih regionalnih ratova. I da li može biti slučajna podudarnost da se Auschwitz nalazi u Poljskoj, da je razbijač komunizma, SSSR-a i Warshavskog pakta, papa Karol Wojtyla bio Poljak, da je Zbigniew Brzezinski Poljak, da je izraelski premijer Szymon Perski-Peres Poljak, i da je kršćanski orijentirani fanatik Anders Behring Breivik, prema njegovoj izjavi, dijelove za automobil-bombu kojom je teško oštetito centar Osla, nabavio u Poljskoj? I da je slučajno katolička Poljska glavni bastion „antiraketnog štita“?
Krstaši na čelu s NATO paktom vode rat protiv islama, ne priznajući da im kršćanstvo služi samo kao paravan za prikrivanje ostvarenja konačnog cilja: osnivanje Jedne Svjetske Vlade. Ma koliko se nekom činilo naivnim cirkularno internet-pismo nekog anonimnog „globaliste“, ono vjerno saopštava zorne činjenice. Treba samo pažljivo čitati i bez unošenja emocija racionalno upoređivati dijelove teksta sa stvarnošću. Poslije toga neka neko dokaže da je Anders Behring Breivik djelovao „samostalno“ i da je njegova ideologija inkubirana niotkuda. Neka se prezentiraju kontra-argumenti za tezu da Milošević i Tuđman nisu sami isplanirali razgradnju Bosne i krvavi genocidni pir u Srebrenici. Da Dodik i Čović nisu tek slučajni puleni velesila.
„Možete da radite samo ono što mi kažemo da možete da radite. Uklanjamo predsjednike kad hoćemo, i lider koga postavimo biće tu dok nam ne bude koristilo da dođe drugi. Vi tad pred sebe stavljate našeg predloženog lidera, i glasate za ono što mi želimo. Tako vam dajemo zaludnu biračku vježbu u vjerovanju da imate neke veze sa imenovanjem svog predsjednika. Slava je samo u slijeđenju naših ciljeva i činjenju onoga što mi kažemo. Ako neko to ne čini, biće tragičan i rezultat. Stvarno bih vas poštedio takvog kraja. Ali opet, ako izaberete suprotno, to za nas nema posljedica. Iskoristićemo vas da olakšamo nešto od problema prenaseljenosti.
Volimo kad se bunite i bombom nešto raznesete. Vi ste naš razlog za pravljenje više zakona protiv svih onih stvari koje bi mogle doprinijeti vašoj slobodi od nas. Kad neko ne bi ponekad digao nešto u vazduh, ne bismo imali opravdanja da stavljamo više ograda oko vas. Zar ne vidite kako vam je nemoguće da nam se oduprete? Što se više migoljite, mi više stežemo. Naše carstvo je carstvo novca. Oprostite, ali moram priznati da smo mi vladari carstva ne-novca. Sigurno vidite humor u ovoj tvrdnji. Dali smo vam komad papira ili neke brojeve na kompjuterskom ekranu koje smo nazvali novcem. Njega ne podržava ništa, niti ga dokazuje ništa osim onoga što mi kažemo da on jeste. Stvaramo ga ni iz čega, štampamo ga, pozajmljujemo ga, dajemo mu njegovu vrijednost, oduzimamo mu vrijednost. Sve stvari povezane sa novcem u našim su rukama. Ako pokušate da se oduprete, možemo poništiti vaš kredit ili zamrznuti vaše račune. Vašu gotovinu je lako konfiskovati. Nedavni ratovi širom svijeta imaju mnoge ciljeve, ali o tim stvarima ne govorimo otvoreno. Prije svega, postoji obilje prirodnih resursa na tim lokalitetima tako da nad njima moramo imati potpunu kontrolu. Mnogi od tih lokaliteta u tlu imaju velike zalihe uranijuma, a uranijum je vrlo koristan za naš režim. Također, odgovara nam da držimo sve takve minerale van domašaja potencijalnih neprijatelja.
Mi svodimo sve ponosne nacije na nivo poniznosti koju želimo od svih ljudi. Poslije rata, ako se neko od njih ne ponizi dovoljno, izvešćemo ga pred svjetski sud optuženog za ratne zločine. Kako može da postoji nešto kao što je ratni zločin? Sama priroda rata je to da nema pravila. Jedini ratni zločin koji postoji je onaj koji uključuje zločin protivljenja nama. Svako ko je protiv nas krši naš zakon. Mi ne poštujemo nikakve zakone kad dođe do rata. Radimo šta želimo, kad želimo, i gdje želimo. Možemo nacije ubijati glađu, možemo upropaštavati civile i činiti bilo šta strašno za šta bismo izveli naše neprijatelje pred sud. Čudite li se što svjetski lideri drhte pred nama? Oni znaju da nemaju nikakve moći osim one koju im mi damo.“
S poštovanjem, vaš globalistički prijatelj
Naravno da ovo nije napisao neki stvarni globalist, ali, perfektna autorova analiza djeluje vrlo konkretno i zastrašujuće. Umjesto navedenog potpisa moglo je stajati i “Žig Zvjerin”. Sve da je samo riječ o parodiji, vrlo je uspjela i podsjeća na proročanstvo da će doći vrijeme u kom svi oni koji ne prihvate žig (ili, ne dopuste da im se kao i psima pod kožu utisne identifikacijski elektronski čip), ništa neće moći kupiti ni prodati.
Da bismo bili sigurni da nije nikakva patetika u pitanju, treba obratiti pažnju na informacije u svakodnevnoj štampi o poreskim obavezama zemalja u tranziciji, vještački izazvanim inflacijama, o porastu broja beskućnika i žrtava zlostavljanja u porodici, o tragičnoj degradaciji djece od strane trgovaca ljudskim dušama, o angažovanju djece u narkodilerskim mafijaškim i ratnim operacijama, o uništavanju svega što je moralno. Pogledajmo šta se deševa u Grčkoj. U Siriji. U Libiji. U Bruxelesu je odbijena tužba Aiše Gaddafi protiv NATO-a, zbog bombardovanja i ubistva članova njene porodice. Ali, kako tužiti đavola samom đavolu? SAD su pred bankrotom? Da, ali to je samo iluzija. Jer, cijeli svijet je pred bankrotom, koji će trajati dok se ne raziđe dim i ne slegne prašina.
Globalizaciji se mora suprotstaviti antiglobalističko-humanistički trend. Svijet je doživio ekološku i kulturnu degradaciju, ali se može mijenjati. Sa zabludama mojih naroda nespremnih na minimalnu, ali spasonosnu promjenu, malo je teže. Kao da se u bliskoj prošlosti ruka stvarnog globalističkog „prijatelja“ nije već spuštala potajice, s leđa, ili bjelodano, do kragne „pozitivno inteligentnih“ koje je jednim potezom kao lutke izbacivala iz igre.
No, ako je vjerovati Camusu, „čini mogu biti razbijene”.
Ili se o svemu ovom čini da su u pitanju samo čini opčinjenih humanim životom, dostojnim homo sapiensa?