Danas hodam Jalijom (nemoj da se ko naljuti, onako zvanično, što ulicu nazivam jalijom, njenim jedinim imenom, ostala su prezimena vremena i politike) tražeći sadržaje koji bi me mogli zainteresovati tokom manifestacije „Visočko ljeto 2011“. Moderna bina na trgu Džemala Bijedića svjedoči o nekim novim vremenima i tehničkom napretku u kojem bi sve trebalo biti drugačije i bolje, ali gledajući sa stanovišta proteklog vremena izgleda da je, u smislu dobrine sve dobro prošlo, posebno za one koji su zapamtili i bolje od ovog danas. Nema nekako radosti iako ima mladosti, jer u trenutku moje dokolice i tumaranja da nađem nešto zanimljivo ja naletim na ulične trke svih uzrasta i osobitosti koje pokrenu emocije prošlog vremena.
Niko ne kaže da različitost ne smije postojati, ali razlika u događanjima i načinu događanja mora postojati, pa ih tako treba i doživjeti. Lijepo, rekli bi, da nije sjete na dane koji su nekad bili praznici grada kad je sve živo bilo na Jaliji, ne samo zbog svoje djece i unuka nego zbog zadovoljstva da se, eto, opet održavaju ulične trke. Da nije bilo naše sugrađanke, političke ličnosti i njene sestre, pomislio bih da je sve plod slučajnosti skupa nekoliko dječaka i djevojčica, jedno 70 posjetilaca učesnika u uličnim trkama, ukupno, nekoliko prodavača kuhanih kukuruza i veći broj zvaničnika organizatora manifestacije i svakako dežurnih novinara, bez do skora nezaobilazne, koja neki dan lijepo sastavi je i be uz jednu polnu osobitost koja se iz kulturnih razloga javno ne upotrebljava, predstavlja „milje“ u kom se sve dešava, te ja odlučih da krenem i ponovo, na miru, vidim izložbu u Zavičajnom muzeju. Pitaju me iz lijepo uređenog „Riplija“ gdje ću, pa kad im rekoh da ću u muzej, rekoše mi da ne idem jer je zaključan za noćas, a da je sinoć otvorena izložba posvađala preostale visočke porodice, ma koje vjere bile.
Krenuh onda u kafanu preko puta koju nekad opravdano zvaše „Gradskom kafanom“ i bi mi tužno što je ne nađoh, jer u njoj osim izgleda nikog ne zatekoh s kim bih koju „razbacio“ i nampade mi rahmetli Sirćo Akif kad je na sto pored'o sve lozu (lutriju) do loze i pomno pratio izvlačenje na rijetkom Kosmaj radiju i kad mu ni jedna ne dobi ništa on zagrnu rukav i golom snažnom ljevicom sve sjuri po uljem namazanom podu uz riječi: „ A, Akife zagrni rukave“ ne bi li naglasio narodnu da se lutrija može dobiti samo kad se zagrnu rukavi u bilo kom vremenu i političkom sistemu, posebno ako ima za koga ili bilo gdje. Ovlada me neka preteška sjeta i pade mi na um jedno opravdano pitanje:
„ Zašto to Visoko nema svoju Gradsku kafanu ko’ nekad“?
Kakva je to kafana bila koju ni jedna politika ne ukinu, ni jedan rat ne zatvori iz koje se u vojsku išlo i u koju se iz vojske nakon neku godinu vraćalo, u kino odlazilo i u kojoj se svačije mjesto znalo i pazarom kao i ostalim danima, u kojoj su mnoga srca prestala da kucaju, što je nekad bila čast pa bi se govorilo: „ Umro zdrav u kafani“ i mnogi zvanični zaključci donosilo tako da ih se ni u Opštini ni u sudu nije moglo mijenjati.
Kasnije, nakon dvasata, kad se vratih s treninga „Škole rukometa Visoko“ vidjeh mnogo više svijeta na trgu, pa se odjednom nađoh na starom „korzou“, ali i odlučih otići zapisat’ utisak, jer me noć prije Hanka dotukla do kraja. Nešto čime smo se nekad oduševljavali zavisi od ponude i shvatanja kvaliteta isto onakao kao što to važi i danas, a ako toga nema, onda daj šta daš.
Gledaj, mogao sam i zaboraviti. Ko mi zna išta reći o spomeniku u bivšoj kasarni Ahmet Fetahagić ili da sam tražim?
Pišem, kad me trznuše poznate riječi: “Motori, motori” i sjetih se da sam vidio neke poznate likove oko bine, doduše prilično sijede pa se sjetih da nisam odgovorio Jaši na pitanje: „ Jesam Jašo uživao i u Šabanovoj muzici, ali ne zaboravi da sam na straži u Novogradskoj u Zemunu mnoge noći slušao u sitne sate Bebekove konje bijele.
A, što je znao Zvonko Bogdan pustiti onu svoju: “Zaustavite Dunav i kazaljke stare”, a ja vojnik u Zemunu.
Eto, sve mi to noćas ispuni stvarnost i bi mi drago što se sjetih jednog vremena dosta drugačijeg nego sadašnjeg, ali, svejedno našeg.